Kao što sjena prati čovjeka dok, tako i sumnja nerijetko prati vjeru, odnosno – osobu koja vjeruje. O tome je pisao i dragi nam papa Benedikt XVI. Zanimljivo je kako je Papa primijetio da – kao što će se vjernik ponekad zapitati o temeljnim istinama vjere, ista će se pitanja ponekad javljati i osobi koja se naziva ateistom.

Pozvani smo na savršenstvo, ali nismo savršeni

Ljudi smo, nismo roboti i nismo programirani. Na ovoj Zemlji smo hodočasnici, a to hodočašće često izgleda kao hod Izabranog naroda kroz pustinju do Obećane zemlje. Mislim da se ne razlikujemo previše od njih, ali isto tako mislim da se od njihovog iskustva može puno naučiti.

O tome je pisao i dragi nam papa Benedikt XVI. Zanimljivo je kako je Papa primijetio da – kao što će se vjernik ponekad zapitati o temeljnim istinama vjere, ista će se pitanja ponekad javljati i osobi koja se naziva ateistom.

Najprije, vjera ne podrazumijeva gledanje, već slušanje i sjećanje. Kada Izraelci više nisu mogli slušati, načinili su si zlatno tele, boga koji zapravo nije Bog, ali ipak netko koga se može vidjeti. Što su time napravili i koje su posljedice, dobro znamo.

Dok ovo pišem, na pamet mi dolazi scena iz poznatog filma „The Rite“. Film je snimljen po istinitom događaju, a radi se o bogoslovu koji je odlučio izaći iz Bogoslovije. Jedan od poglavara, nezadovoljan njegovom odlukom o napuštanju, odlučio ga je preko ljetnih praznika poslati na dodatno promišljanje kod talijanskog egzorcista, budući da je naveo kako je razlog napuštanja Bogoslovije spoznaja da više nema vjere.

Kao što sjena prati čovjeka dok, tako i sumnja nerijetko prati vjeru, odnosno – osobu koja vjeruje.

U jednom trenutku filma, bogoslov, žaleći se da nema vjere, biva iznenađen odgovorom poznatog egzorcista: Znaš, mladiću, zanimljiva stvar kod ateista i skeptika je to što oni uvijek traže dokaz. Poslušaj me, s vremena na vrijeme doživim potpun gubitak vjere. Ponekad danima ne znam u što vjerujem – Boga, Djeda Mraza ili Zvončicu iz Petra Pana. Slab sam čovjek, a onda, nešto u meni nema mira i imam osjećaj kao da je to Božji prst, a onda, kada tu bol više ne mogu izdržati, bivam istjeran iz tame u svjetlo.

Prihvatiti sebe

Slabi smo ljudi, i mislim da najgore što možemo napraviti je osuđivati sami sebe i očekivati neprestano savršenstvo. Nikada nije bio problem pasti, problem je uvijek bio ostajati na podu. Nema gore stvari od bacanja koplja u trnje, nerijetko je ponavljao moj duhovnik.

Ponekad danima ne znam u što vjerujem – Boga, Djeda Mraza ili Zvončicu iz Petra Pana. Slab sam čovjek, a onda, nešto u meni nema mira i imam osjećaj kao da je to Božji prst, a onda, kada tu bol više ne mogu izdržati, bivam istjeran iz tame u svjetlo.

Svatko tko želi biti vjeran Bogu nužno je prolazio, a i prolazit će, kroz ta velika pitanja, pa čak i – postoji li Bog. Vjera nije završeni proces, pozvani smo rasti iz dana u dan, malo po malo – doslovno – puževim koracima. Tko to od nas nije manje ili više iskusio sudbinu koja je zadesila i Joba?

A opet, sloboda je na nama. Proklinjati ili blagoslivljati, očajavati ili osmišljavati, tražiti i nalaziti ili ne raditi ništa nešto je što može samo – pogađate – čovjek.