Kad bi me netko pitao koji je po mom mišljenju najveći pojedinačni problem s kojim se Katolička crkva danas suočava, odgovorio bih da je to rašireni gubitak vjere u stvarnu prisutnost našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu, piše vlč. William Casey s portala Catholic  Exchange.

Bez Kristove euharistijske prisutnosti, Katolička crkva samo je još jedna kršćanska denominacija među tisućama.

Kad se pričestiš, svećenik prikazuje svetu hostiju i kaže: Tijelo Kristovo, a ti kažeš: Amen. Ta riječ “amen” nije samo ritualni odgovor nego potvrda istinitosti svećeničke izjave. Kad kažete “amen”, pred Bogom priznajete da vjerujete da je ono što primate, zapravo, Tijelo i Krv Kristova skrivena pod prilikama kruha i vina. Potvrđujete da u Svetoj Euharistiji primate Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista.

Svetohranište/Foto: Dario Zürchauer

Tijelo i krv žrtveni su obrok kojim Bog oslobađa svoj novi izabrani narod daleko podmuklijeg oblika ropstva od čak i onog što su ga nametnuli Egipćani – ropstva grijehu.

Sveta euharistija je najveći od sedam sakramenata jer u njoj ne primamo samo milost Isusa Krista, nego i samoga Isusa Krista. Euharistija je “izvor i vrhunac kršćanskog života”. Kako je nadbiskup Sheen rado govorio, bez Kristove euharistijske prisutnosti, Katolička crkva samo je još jedna kršćanska denominacija među tisućama.

Prisutnost

Moramo napraviti izuzetno važnu teološku razliku u pogledu načina na koji je Bog prisutan. Očito, Bog je prisutan posvuda; On je sveprisutan. Nema mjesta ni na nebu ni na zemlji gdje Boga nema.

Ali, u Svetoj Euharistiji jedinstveno je prisutan Isus Krist, vječna Riječ koja je tijelom postala, pravi Bog i pravi čovjek. On nije samo duhovno prisutan: On je također i supstancijalno prisutan i tjelesno prisutan. U Presvetom Sakramentu, On je prisutan u svom božanstvu i svojoj ljudskosti! Voljom Boga Oca, sveto čovječanstvo Kristovo najveći je izvor milosti, blagoslova, snage, božanske pomoći i utjehe za naše živote — za one koji vjeruju!

Moć mise

“Ovo je tijelo moje koje se daje za vas. Činite ovo meni na spomen“ (Luka 22,19).

Kada je naš Gospodin izgovorio te riječi, ustanovio je svećenstvo Novog i Vječnog Saveza. Pukom snagom svoje riječi, Isus Krist je promijenio kruh i vino u svoje Tijelo i Krv i zapovjedio apostolima da čine istu stvar – jedino što će im ikada zapovjediti u spomen na njega. I kroz stoljeća Bog nastavlja zapovijedati svom vjernom narodu – svom narodu Novog saveza – da jede Jaganjčevo tijelo.

Misa je jedini, najviši, vječni čin štovanja Sina Božjega.

Kristovo euharistijsko tijelo i krv žrtveni su obrok kojim Bog oslobađa svoj novi izabrani narod daleko podmuklijeg oblika ropstva od čak i onog što su ga nametnuli Egipćani – ropstva grijehu. Starozavjetna Pasha postala je novozavjetna euharistija, sakrament Tijela i Krvi Kristove. Misa je, dakle, žrtva Novog i Vječnog Saveza. Zato je misa najveći čin štovanja koji je svijet ikada upoznao ili će ga ikada upoznati.

Mlada misa p. Jakov Petričević/ Foto: Dario Zürchauer

Misa je jedini, najviši, vječni čin štovanja Sina Božjega. Misa je mistična obnova i ponovno predstavljanje Gospodinove žrtve na Kalvariji. To je ponovno prisutna Kalvarija, gdje se zasluge Njegove muke i smrti primjenjuju na naše živote. To znači da se sve milosti i svi blagoslovi i sva snaga koja proizlazi iz Njegove Žrtve – Njegova savršena poslušnost Očevoj volji, prolijevanje Njegove Predragocjene Krvi, Njegova strašna agonija na Kalvariji – primjenjuju na naše živote i za naše potrebe, potrebe cijele Crkve i potrebe cijelog svijeta.

To je snaga mise. Misa je čudo u kojem Isus poziva kršćane svih doba i vremena i svaki narod da budu prisutni na Posljednjoj večeri i da na mističan način dođu na Kalvariju i stanu u podnožje križa, da ponovno proživi čas Njegove muke i da se nahrani Kruhom s neba koji postaje Njegovo Sveto Tijelo snagom Božje Riječi — iste Božanske Riječi koja je stvorila ovaj svijet iz ničega. Spašeni smo Krvlju Jaganjčevom i hranjeni jedući Jaganjčevo tijelo dok nastavljamo na našem duhovnom putovanju u Istinsku obećanu zemlju, koja je Božje Nebesko Kraljevstvo. To je otajstvo svete euharistije, središte i izvor pravog kršćanskog bogoslužja za sva vremena.

Duh i Život

Misa je Duh i Život. Ako tvrdimo da od toga ništa ne dobivamo, to može biti samo zato što u to ništa ne ulažemo. Uvijek molim da Bog svakom kršćaninu da milost da može vidjeti misu onakvu kakvu je namjeravao – osobni susret sa Živim Isusom Kristom. Jedna od velikih tragedija našeg vremena je da je u toliko naših crkava, pa čak i sjemeništa, Isus u Presvetom Sakramentu okružen toliko ravnodušnosti i nezahvalnosti, pa čak i zanemarivanja. Porazno je razmišljati o svim milostima koje su izgubljene zbog ove nonšalantnost o Kristovoj euharistijskoj prisutnosti i kako tolike duše pate jer toliko katolika zanemaruje njegovu stvarnu prisutnost svaki dan svog života.

Je li čudno što imamo krizu zvanja? Je li čudo što je toliko naših sjemeništa prazno ili ugašeno?

Ne mogu vam reći koliko je razočaravajuće vidjeti da se u tolikim našim crkvama vjernici ne trude klanjati koljenima ili učiniti bilo kakvu gestu poštovanja prema našem Gospodinu u tabernakulu. Kao da nemaju pojma Tko je prisutan u tabernakulu, kao da nemaju pojma o istini Stvarne Prisutnosti. Kad vidim kako čavrljaju, smiju se i nastavljaju prije mise – kao da našeg Gospodina nije ni bilo.

Foto: Dario Zürchauer

Kad vidim svo to nepoštovanje, ne mogu, a da ne pomislim: Je li čudno što imamo krizu zvanja? Je li čudo što je toliko naših sjemeništa prazno ili ugašeno? Vjerujemo li iskreno da će nas Bog nagraditi slanjem dobrih i svetih zvanja u svećenički i redovnički život kada je Njegov Sin svaki dan okružen svetogrđem u svojoj kući? To se neće dogoditi ako se ne promijenimo, osim ako ne vratimo poštovanje u našim crkvama i štovanju našega Gospodina u Presvetom Sakramentu. „U ime Isusovo neka se pokloni svako koljeno, na nebu i na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin, na slavu Boga Oca“ (Filipljanima 2,10–11).

Sveta Euharistija je Bog s nama i među nama; On je Izvor svih milosti.

Kao katolici i kšrćani, trebali bismo biti ispunjeni Kristovom ljubavlju, a što bi moglo biti prirodnije nego željeti biti s onim koga volite? Ako nekoga stvarno volite, uvijek želite biti blizu toj osobi; kada su muškarac i žena istinski zaljubljeni jedno u drugo, uvijek žele biti zajedno. I evo lijepe stvari: Isus je uvijek prisutan u Presvetom Sakramentu. On je ovdje, produžetak Njegovog proslavljenog života na Nebu.

Imamo Živog Uskrsloga Gospodina Isusa Krista koji je istinski i suštinski prisutan. U svom proslavljenom stanju On nije podložan ograničenjima prostora i vremena, pa može biti i prisutan je u svim svetohraništima svijeta.

Sveti Maksimilijan Kolbe je rekao da je primijetio da “ako anđeli mogu biti ljubomorni na ljude, bili bi to iz jednog razloga: Svete pričesti”.

Sedam stoljeća prije Krista, prorok Izaija je prorekao Njegov dolazak: “Evo, djevica će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel” (Iz 7,14). “Emanuel” znači “Bog s nama”. Sveta Euharistija je Bog s nama i među nama; On je Izvor svih milosti. Euharistija je Isus Krist koji čeka da mu dođemo danonoćno, čekajući da podijeli blaga svoje milosti s nama i ljudima koje volimo.

Osobni odnos

Kada dolazimo pred Gospodina u Presvetom Sakramentu i uzdamo se u snagu molitve, crpimo snagu iz Njegove neiscrpne snage. Mi crpimo snagu iz Njegove neiscrpne moći. Mi crpimo mir iz Njegovog neiscrpnog mira. On je taj koji čini da sve naše molitve i svi naši napori urode plodom. Papa sv. Ivan Pavao II. mnogo je puta tijekom svog pontifikata upućivao vjernike da euharistiju učine izvorom naše snage. A sveti Maksimilijan Kolbe je rekao da je primijetio da “ako anđeli mogu biti ljubomorni na ljude, bili bi to iz jednog razloga: Svete pričesti”.

Bez Njega smo ništa. Ali hvala Mu, On je taj koji iz ničega nešto stvara.

Na Posljednjoj večeri, kada nam je Gospodin darovao svetu euharistiju, rekao je apostolima: “Bez mene ne možete učiniti ništa. . . . Ako ostanete u meni i moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam” (Ivan 15,5, 7). Bez Njega ne možemo učiniti ništa. Bez Njega smo ništa. Ali hvala Bogu, On je taj koji iz ničega nešto stvara.

Foto: Dario Zürchauer

Uvijek je bilo istinito reći da svatko od nas treba imati osobni odnos s Isusom Kristom. To je stalna tema u evanđeoskom protestantizmu: potreba da prihvatimo Isusa Krista kao našeg osobnog Gospodina i Spasitelja. Ali kad god to čujem, moj odgovor je da zahvalim Bogu što sam katolik, da zahvalim Bogu za Apostolsku Crkvu i da zahvalim Bogu za Svetu Euharistiju jer vrhunac tog osobnog odnosa s Kristom je kada smo sjedinjeni s Njega duhovno i tjelesno u sakramentu Njegovog Tijela i Krvi — u Svetoj Pričesti, gdje nam je Isus prisutan u svom Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu.