Priču “Evo, sve činim novo…” portala Mladi Katolici prenosimo u cijelosti:

Dolazak lijepog vremena promijenio je prizor kroz moj prozor; sve je puno boja, oblika, kretanja, života… Sve je jednostavno punije… Svaka travka čini cjelinu, svaki list je važan radi dojma, svaka latica čini cvijet onim što jest, svaki dašak vjetra postavlja stvari na svoje mjesto…I usred svega toga ne može se ne zapaziti važnost malenih stvari, sitnih detalja, naoko nebitnih sitnica…

Ima li svaki mrav svrhu, koliki je dovoljan broj maslačaka, zbog čega tulipani rastu na ovom mjestu? I svako to maleno stvorenje koje se čini samo po sebi dovoljno sitno građeno je posebno, svaki mrav, svaki list, svaka ptica, sve ima svoj unutarnji život i građu koja je ponovo sastavljena od nevidljivih spona, zapetljanih veza i milijun malih impulsa koji mu daju život. Zašto je sve, od najvećih sitnica pa do najmanjih stvari stvoreno s takvom pomnjom, iako većinu stvari mi ne možemo niti vidjeti, a kamoli ih dokučiti? Možda se neke stvari mogu objasniti na primjeru slikara i njegovog djela.

Što učiniti kada sve ispada nesavršeno unatoč tvome trudu?

Kada slikar dobije ideju, inspiraciju za neku sliku, on je cijelu izradi s velikom pažnjom, svaki potez kista, svaka točkica, čak i najmanji detalji, sve ih stavlja baš na ono mjesto koje je za njih rezervirao u svojoj glavi kad mu se predivna ideja javila u mislima. Slika jednostavno nije potpuna ni savršena ako sve nije onako kako je “u početku zamišljeno da bude’‘…

A što se dogodi kada, nakon mukotrpnog rada i nebrojenih sati koje je slikar utrošio u svoje djelo dođe netko i slučajno ili ne razlije ljepljivi sok po slici? Što će slikar učiniti? Prvo je vjerojatno plakati, bit će tužan, možda čak ne i toliko zbog svog rada koje je utrošio u sliku koliko zbog same slike koja je bila toliko savršena, predivna i spremna za uživanje, a samo jednim potezom postala je uništena, nesavršena i vidljivo zaprljana… Možda će je čak i pokušati popraviti, ali to više neće biti to, na njoj će ostati tragovi mrlja, a čak i da ih prekrije, ta slika više neće izgledati kao prije, kad je bila savršena i neispravljana.

Nisu li svijet i čovjek božanska slika koju je On u trenutku svoje inspiracije ljubavi naslikao s najvećom nježnošću i stvorio je sve do najsitnijih detalja savršenu? Nije li bila spremna na divljenje? I onda je netko došao i prolio sok po toj slici i uništio je i sad Bog pokušava uvijek iznova ispraviti, sjećajući se njenog početnog sjaja i ljepote, znajući što je mogla biti. Tada se postavlja jedno pitanje – kada nešto više ne možeš pretvoriti u nešto što je bilo, nego ispada nanovo nesavršeno unatoč svim ispravljanjima, što ćeš učiniti?

Stvoriti je nanovo! Istu sliku, sve ponovo, ne štedeći se truda, držeći u glavi još uvijek istu viziju i inspiraciju od početka zbog koje je sve počelo, zbog koje je i nastala prva savršena kreacija. Neće se štedjeti vrijeme, ni muka ni rad, sve dok ponovo ne dobiješ ono što si izgubio. I tada, kada je nova slika, nova kreacija gotova, više je nećeš ispuštati iz vida, bit će ponovo savršena i pazit ćeš na nju većom pažnjom, ne želeći da joj se više ikad išta dogodi, kako bi ostala savršena, kakva je ’’u Početku zamišljena da bude…’’

I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: “Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: “Evo, sve činim novo!” I doda: “Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.” I još mi reče: “Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.” (Otk, 21, 1-8)