Mi danas ne znamo – jer Evanđelja nam ne opisuju – kako je Isus izgledao.

Je li imao dugu ili kratku kosu, je li imao bradu, je li bio visok ili nizak, kakve je imao oči, koliko kila, je li bio mišićav ili mršav… Prvoj Crkvi nije bilo važno prenijeti njegovu fizičku pojavnost, nego su se zanimali za njegov duhovni lik i teološku poruku, za njegov značaj u povijesti spasenja.

Prvi fizički prikazi Isusa pojavljuju se krajem 3. stoljeća, a među njima poznat je kip pastira, kao i freska pastira na svodu u Priscilinim katakombama.

Krist Dobri Pastir, Prisciline katakombe, druga polovina III. stoljeća/ Foto: Wikimedia Commons

Bog se čovjeku približava, objavljujući se u svome Sinu Isusu Kristu – u njegovu životopisu Svetoga pisma – u različitim slikama.

Neke od njih su Janje, Trs, Kruh, Put, Istina i Život, Svjetlo, Sluga, Prijatelj itd., a u tom nizu posebnu ulogu ima upravo slika Dobroga Pastira.

Moja crkva u Varaždinu u župi sv. Fabijana i Sebastijana posvećena je Dobrome Pastiru i u njoj se nalazi kip Dobroga Pastira pred kojim nitko ne može ostati ravnodušan zbog njegove monumentalnosti. Visok je 7,15 metara, a zajedno s postoljem doseže visinu od 9,15 metara. Izrađen je od kamena, teži oko 30 tona.

Ali nije samo to, nego, na prvi pogled, taj kip djeluje neobično.

Pomalo neočekivano, Isusovo je lice strogo i zabrinuto, za razliku od najčešćih prikaza Isusova lica blago namiješena. To iznenadi čovjeka koji prvi put uđe u crkvu. Mnogi kažu da su zamišljali drugačiju sliku – nasmiješenu, nježnu, blažu, na kakvu su navikli i kakva im je prihvatljivija.

I sâm sam, došavši u župu prije 6 godina, razmišljao o razlozima zašto je Isus tako prikazan.

Foto: Župa sv. Fabijana i Sebastijana Varaždin/ Facebook

Gledajući svu ozbiljnost našega vremena, gledajući sve boli i muke koje Dobri Pastir prima na svoja ramena tražeći nas – izgubljene i ophrvane – bolesne i nemoćne, slabe, pritisnute problemima i strepnjama za budućnost, posvađane, umišljene, tvrdoglave, gledajući kako ljudi jedni druge vrijeđaju, ubijaju, kako ih sebičnost zarobljava, slušajući kako se nadimaju u nekim pod navodnicima „svojim“ postignućima i uspjesima govoreći „ja sam, ja znam, ja vladam…“

Je li baš za očekivati da će se Isus smiješiti?

Njegov strog pogled kao da nas opominje da nije dobro što se događa.

Dičimo se dobrim Pastirom, a jesu li naša djela dobra? Jesu li takva da na njegovo lice izmamljuju osmijeh? A toliko nam je stalo do njegova osmijeha. Toliko bismo željeli na njegovu licu ugledati onaj sjaj radosti i ponosa kada gleda na nas.

Ako nam je zbilja stalo do Božjega osmijeha, moramo ozbiljno shvatiti njegovu poruku.

A na tu poruku usmjerava druga gesta koja je, osim izraza lica, vrlo važna na tom varaždinskom kipu: Isus svojim prstom pokazuje na oltar.

Želi reći da je centar naše vjere sveta euharistija. Ništa ne može i ne smije doći ispred nje. A kako se mi danas odnosimo prema svetoj misi?

Presveto izloženo na trajno klanjanje u varaždinskom TEK-u (Foto: Varaždinska biskupija)

Kako pristupamo svetoj pričesti?

Jesmo li zaboravili na Isusove riječi: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5, 23 – 24) Jesmo li se oglušili na poziv apostola Pavla: „Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5, 20)

Promatrajući svoju realnost, s jedne strane nepojmljivo je da vjernik ima priliku svaki dan primiti Božje tijelo, Božji život, a odbija ga. Nije mu stalo pričestiti se. Ne smatra to važnim, a kamoli presudnim za svoju budućnost.

S druge strane, nepojmljivo je da vjernik koji razumije što, odnosno koga prima, prima svetu euharistiju nedostojno. U stanju teškoga grijeha.

U stanju u kojem je Bogu okrenuo leđa izvan crkve jer se ne ponaša u skladu sa svojim odlukama da ide za njim, da Njemu služi, nego svaku priliku iskorištava da se iskrade iz Božjega pogleda i još da udari po onima koji mu vjerno služe. A u crkvi se ponaša kao uzor svetosti.

Dobri Pastir, dragi vjernici, ne osuđuje, ne udara, ne viče, ne progoni, ali s grčem na licu poziva nas natrag.

S grčem na licu jer i njega boli – boli ga kada njegovo tijelo pati, a to smo mi. Crkva.

Foto: Župa sv. Fabijana i Sebastijana Varaždin/ Facebook

Svatko od nas dio je mističnog tijela Kristova, a to je Crkva.

I kada On mora ostaviti sve i ići spašavati u tko zna kakve uvjete jednoga od nas, to ponovo otvara njegove rane, to ga iznova boli. Trgnimo se, zato, i ne ludujmo. Ne zaletavajmo se u užitke ovoga svijeta. Ne zaletavajmo se u svoju oholost i umišljenost.

Htio bih da razmislimo je li razumno dijeliti euharistiju kao da je rasprodaja, primati ju kao da je nešto usput.

Hvala Bogu skoro svaka župa kod nas ima svećenika na raspolaganju. A ljudi nam umiru nepomireni s Bogom. Gdje je zapelo? U nekim zemljama ljudi čeznu primiti blagoslov, a nema im ga tko dati. Kod nas? Nije odgovornost samo na svećenicima.

Odgovornost je na svakom vjerniku koji je pozvan nasljedovati Dobroga Pastira i davati svoj život, svoje vrijeme – ne za to da se nekome svidi, da mu netko lajka objave, da mu netko zaplješće na predavanju – nego za to da se čovjek koji je pred njim spasi. Poslani smo svi svojim svjedočanstvom okupljati ljude, a ne ih raspršivati od Boga.

Zato promišljajmo o vlastitim postupcima, o Božjem pozivu i našoj vjernosti.

Emisiju Tebe tražim u cijelosti možete poslušati u arhivi HKR-a.