Muškarci su izgubljeni. Što lik sv. Josipa danas ima reći muškarcima, u vremenu muške krize identiteta. Sv. Josip idol muža i oca.

Propast muškarcu već je u drugoj polovici 20. stoljeća prorekao novinar Sebastian Haffner. Slika muškarca u ranijim epohama podvrgnuta je negativnoj ocjeni. Prvotno se to odnosi na autoritet, koji je ujedno centralni aspekt očinstva. Od 1968. godine te nadalje doživjelo je društvo opiranje protiv očinstva, što se može vidjeti u odbijanju svakog autoriteta, prenosi portal fra3.

Nesigurni muškarci

U tabloidnoj se literaturi ističe slika žene, u vidu trajnog statusa žrtve. Postupkom osnaživanja žene, donio je duboku podjelu društvenih uloga. To je rezultiralo neosiguravanjem muške uloge što bi on danas trebao biti i predstavljati, a do većeg ženskog samopoštovanja nije došlo. Uzrokovano medijskim utjecajem, ukidaju se tradicionalne uloge muškarca i žene. Oni isključivo vrše društvenu funkciju, koja je podvrgnuta društvenom razvoju te se može – prema zahtjevima nove elite – neprestano mijenjati.

Iz sustavne devalvacije muškarca kao dominantnog, autoritarnog, represivnog i nasilnog, proizišla je nova slika „nježnog muškarca“, koji predstavlja suprotno. Muškarac koji je rođen s „blažim profilom“ muškarca, neće uopće pomisliti da postoji „toksična“ slika muškarca.

Nježan muž

Poglavito industrija zabave donosi među ljude novi ideal, androgenog tipa, „novog, nježnog muškarca“ i nasuprot njega „snažnu ženu – Powerwomen“. U vulgarnim TV serijama dominira novi tip obitelji u kojoj žene mogu biti „očevi“ a muškarci (bolje) majke. Sada žena postaje odgovorna za vanjske odnose i donošenje odluka.

Ublaženi muškarac nije više onaj koji je u stanju dati svoje definitivno „da“ svojoj partnerici, kako bi se bio spreman njoj posvetiti do kraja života u dobru i u zlu. Jer da bi to učinio, morao bi biti postojan i moći anticipirati svoju budućnost. No, ostaje površan i ne može se propulzivno vezati za svoju budućnost. S time se bračno obećanje može samo ismijavati. Tako se i djeci oduzima ono na što imaju pravo.

Najbolji temelj

Odnos Josipa i Marije zasigurno je bio određen u visokoj mjeri afektivnošću. To je rezultiralo integriranošću jedne osobnosti, što je uzrokovano afektivnim odnosima jednog zajedničkoga uma. Zbog toga su razni duhovni učitelji isticali jedinstvo srca Marije i Josipa.

Najbolji temelj u smislu židovskog i katoličkog braka čini odnos Josipa i Marije. Između njih postojala je jedna vrlo prisna, nježna veza, u kojoj su oboje bili međusobno povezani istinitim brakom. A brak čini najjaču vezu između dvoje ljudi različitog spola.

Očevi ne žele više biti očevi

Dijete uči preko svog vlastitoga oca postati samostalan i samoinicijativan. Nije presudno hoće li se otac – u procijeni drugih – pokazati uzornim. Bitno je da je pristupačan djetetu i da ga prihvaća. U svijetu rada današnji očevi „blistaju“ što nisu uz svoju djecu – pa čak ako su fizički prisutni.

Očevi su se odrekli svoga autoriteta. Ne provode odgojne mjere. Nesigurni su u svojoj ulozi, odustali su od svoje zadaće uvođenjem normativnih temelja „dobrog života“ te ne potiču praktični način života.

Usmjereno na Boga

Josip je uvijek bio otvoren Božjem pozivu. Bio je spreman odustati od vlastitih planova, kako bi poslušno mogao odgovarati na Božje planove, odredbe i pozive. On nam nudi jednu sliku čovjeka, koji može čuti u dubinu, prema unutra, ali i prema gore. Evanđelisti Matej i Luka nam spominju njegovo djelovanje u trenucima kada se život utjelovljenog Sina Božjega nalazio u opasnosti. S odlaskom Isusa i Marije u Egipat vidimo njegovo vodstvo u ključnim situacijama: “Uzeo je dijete i njegovu majku i pobjegao u Egipat.“

Sveti Josip je bio duboko ukorijenjen u židovsku kulturu i vjeru. Svoj vjerski identitet nije prepustio društvenim trendovima. Nadalje, daje nam primjer hrabrog i velikodušnog tragatelja za Božjom voljom i jednog jednostavnog života u Božjoj prisutnosti.

Nevidljivi autoriteti

U zapadnoj hemisferi nestala je suverena, vidljiva individualnost osobe na javno-društvenoj razini. Nju je zamijenila određujuća mreža interesa kao apersonalni kolektiv: lobiji i mediji, udruge i odbori i nevladine organizacije. Tako nove elite ostaju nevidljive te dominiraju medijskim svijetom. Kako bi popunili prazninu koju otvara očeva neprisutnost na obiteljskoj i društvenoj razini, stupaju drugi autoriteti koji djeluju pod maskom neautoritativno, emancipirano i slobodno.

Uspostavljanje društva, koje obuhvaća više generacija na radikalnoj autonomiji i emancipaciji usmjerena prema samoj sebi, ne može se doći do kohezije. Ljudi postaju atomizirani pojedinci koji se predaju solipsizmu (samom sebi). Slijedi neizbježna posljedica prestanka braka i obitelji, što uzrokuje vapaj za velikom pramajkom države, koja svakoga hrani i njeguje, i odgojno se prema njima odnosi kao prema maloljetnoj djeci.

Vjerovati kao Josip

Tamo gdje su muškarci u određenoj mjeri socijalizirani u tradicionalnom smislu religioznosti, gaje i dalje želju da njihova djeca upoznaju svijet vjere i prakse. No, u oblikovanju vanjskog odnosa obiteljske egzistencije, muškarci ne provode mjere zbog implicitnog prihvaćenja preduvjeta da je to područje povjereno majci. Također postoji i društvena sredina koje ne ide u crkvu. Ovdje bi se tražilo od oca da pokaže volju za vodstvom i pokrene korektivni postupak, u takvom ključnom pitanju kao što je vjerski život.

Ako pogledamo Josipa vidimo kako je on uveo malog Isusa u anamnezu povijesti Izraela, u prisvajanju Svetoga pisma, u molitvu psalama, židovskog hramskog kulta s njegovim žrtvama hvale, zahvale i iskupljenja, u vjernom hodu do sinagoge, gdje ga pouzdano možemo pronaći svake subote.

Sv. Josip kao obrtnik

Josip nam se prikazuje kao osoba koja tiho radi, koja svojim rukama brine o svojoj obitelji, ali se ne zadovoljava u poslu i ne dopušta da ga obuzme rad, kao ni svakodnevne brige. Alat ga ne kontrolira, kao što bi to činili moderni strojevi, koji ljude u svoj slijed određuju. On savršeno ispunjava habitare secum. Tihi Josip je čovjek nutarnje sabranosti i spremnosti odgovoriti na Božju volju bez oklijevanja.

Muškarci su danas zarobljeni zanatom, s kojim se mogu usavršavati. Pritom riskiraju da u konačnici samo sebi služe i ne ulaze više u dubinu stvorenog, iz čega se crpi slava Božja. Stoga nedostaje muškarcima, kao očevima i odgojiteljima, otvorenost prema transcendenciji pošto oni teže za samoostvarenim i ovozemnim životom, a ne pokušavaju baciti sidro u vječnost te tako krenuti prema većim stvarima. Djeci se tako oduzima odlučujuća dimenzija: „Djeca nemaju Boga, ali ne bi imali ništa protiv da ga imaju.“

Bog i njegovo otajstvo bili su za Josipa određujuća stvarnost u životu. Živio je poslušno Božjoj volji, spremno sve predati, što je smatrao njegovom službom – stav koji je bio srž njegove pobožnosti.