Ono vrijeme kada nisam mogao biti s Isusom u tabernakulu kad god sam poželio – natjerao me da čeznem za Njim više nego ikad, piše Catholic Exchange.

Doktrina ukorijenjena u odnosu

Diplomirala sam teologiju i sa zadovoljstvom vam mogu objasniti složenost i ljepotu teologije Euharistije. Ali stvarnost Euharistije ne može se sažeti u riječima. Prije nego što sam upoznala svog muža, kad god sam izlazila s dečkom, mogla sam nabrojati sve stvari koje mi se sviđaju kod njega. Kad sam upoznala svog muža, on je bio prvi muškarac za kojeg sam mogla iskreno reći da ga volim ne zbog njegovih atributa, već zbog toga što je bio on sam. Nisam voljela njegovu ideju, nego njega.

Tako je i s Kristom u Euharistiji. Dobro je i ispravno da znamo i potpuno pristajemo na vjeru u Euharistiju. Ali stjecanje tog znanja poprima drugačiji ton kada ta spoznaja započinje  odnosom. Kad je Kristov poziv ukorijenjen u nama i naš odgovor Njemu, svako stečeno znanje uklapa se u tu čežnju – o Kristu koji čezne za nama i da mi čeznemo za Njim.

Na primjer, sa svakom od svojih beba sam ih na isti način upoznala s naukom o euharistiji – učim ih da podare poljupce Isusu u tabernakulu. Kako oni odrastaju, provodimo više vremena posjećujući ga – samo svratimo u našu crkvu ili kapelicu na kratak trenutak s Isusom u tabernakulu. Dok tako kleknem pri ulasku u crkvu ili dok u vožnji šaljem poljupce crkvi u prolazu, prenosim istu poruku – ovo je naš Ljubljeni. Imajući kćeri, naglašavam taj jezik oko euharistije, osobito, po uzoru na tolike svetice. Koristim iste izraze simpatije prema Isusu koje koristim za svog muža i svoju djecu – izraze simpatije s kojima su moje kćeri poznate. Učim ih da Ga zovu: “Isuse, ljubavi moja.” Ponekad ga čak nazivamo “naš mali Isus”, dok razmišljamo i čudimo se beskrajnoj ljubavi tako velikog Boga koji ostaje skriven u tabernakulu zbog ljubavi prema nama.

Dvije od moje tri kćeri već su primile Prvu pričest i bilo je lijepo i fascinantno gledati kako se njihov odnos s Njim razvija (na način jedinstven za svaku od njih). Moja najmlađa ima četiri godine, a kad su joj bile dvije, počela je nepokolebljivo govoriti o Isusu kao o “svojem bratu”. Kao beba u obitelji, ona zna što znači biti voljena i njegovana, a spoznaja da je Bog njezin otac, Marija njena majka, a Isus njezin “veliki brat”, daje joj priliku da se odmori u toj vezi. Upravo sada, njezino duhovno zajedništvo poprima oblik koji je lijepo u skladu s njezinom osobnošću. Kad se nakon pričesti vratim u klupu, pitam je: “Želiš li se priljubiti od svog velikog brata?” I, više puta, odmah nakon prijema svoju malu glavicu zariva u moja prsa, gdje zna da on boravi u tim dragocjenim trenucima odmah nakon prijema. Obgrlim je rukama i šapnem joj: “On te toliko voli. Ti si njegova mala sestra!”

Sve se to radi vrlo namjerno. Sve moje kćeri poznaju katolički nauk o euharistiji. Ali oni uče više od doktrine – oni uče upoznati i voljeti samoga Krista.

Iako su djeca, to vrijedi i za odrasle. Naše se iskustvo euharistije potpuno mijenja kada se promatra u kontekstu odnosa.

Ne mislim da ovo razumijevanje euharistije rezultira snažnijim osjećajem ili utjehom u molitvi. Umjesto toga, naše razumijevanje ljubavi, štovanja i žrtve radikalno se produbljuje kada na ovaj način razmatramo dar euharistijske prisutnosti. Kao što vam svaki bračni par može reći, ljubav se često najviše produbljuje u trenucima patnje, žrtve i nedostatka osjećaja. Zajedništvo se u tim vremenima u braku često produbljuje, a isto može biti i u našem duhovnom životu.

Za što smo stvoreni

Na Veliki četvrtak ove godine, naš je župnik održao homiliju o važnosti euharistije, zamolivši nas da učvrstimo svoje uvjerenje da je za euharistiju vrijedna i smrt. Nadovezujući se na to, potrebno je priznanje da je euharistija – i sjedinjenje s Kristom kroz primanje Njega u ovom sakramentu, ili kroz našu žarku želju za duhovnim zajedništvom – ispunjenje čežnje naše duše.

Kao što je sveti Augustin tako zgodno rekao: “Naša srca su nemirna dok ne počinu u Tebi, Gospodine.” U nama je nemir. Prečesto taj nemir pripisujemo dosadi i utrkujući se da ispunimo svoje živote zauzetošću. U stvarnosti, taj nemir više liči na nemir zaljubljene osobe koja čeka dolazak svoje voljene. Osoba u tom stanju ne može se u potpunosti smiriti, a nikakva ometanja ne zadovoljavaju na način na koji prisutnost voljene osobe može.

Bog je onaj za koga smo stvoreni. On je onaj za kojim čeznemo, iako to možda ne priznajemo. A odgovor na tu duboku, bolnu čežnju nalazi se čekajući – u maloj, bijeloj hostiji, skrivenoj u tabernakulu zbog ljubavi prema tebi i meni. Tu čeka Krist, žudeći za vama dublje nego što biste ikada mogli za Njim.

On te čeka.