Teologiju promatramo iz perspektive Božje inicijative da progovara o samome sebi. Osim toga, činjenica je da teologija nije znanost kao što su to druge znanosti. Ona, da bi bila autentična, po Ratzingeru treba zadovoljiti 4 uvjeta i to: povezanost s Bogom, propitkivanje navezano na filozofsko, radi se o duhovnoj znanosti i znanstvena je ukoliko je crkvena.

Isto tako, jasno je i da teologija sama po sebi ne postoji. Svaka teologija promišlja ovisno o religiji ili denominaciji, pa tako razlikujemo islamsko ili židovsko polazište, ili možda neko katoličko ili protestantsko. Ipak, zadržavajući se ovdje na katoličkoj perspektivi, i sama teologija može podleći pustim raspravama i obrazlaganjima koje u sebi ne odražavaju elemente duhovnosti ili crkvenosti.

Filozofija i teologija

Pitanje Zašto nešto jest, a radije nije predstavlja jedno od, ako ne i primarno filozofsko pitanje. Na to pitanje sama filozofija ne može dati odgovor, budući da nailazi na mnoge granice u svojim spoznajama. U takvim je primjerima više nego očito da su teologija i filozofija pozvane hodati zajedno, nadovezujući se jedna na drugu.

Liječnik ne može liječiti bez vrhunskog poznavanja ljudske anatomije, zidar ne može zidati bez potrebnog materijala, baš kao što niti kuhar ne može napraviti vrhunsku deliciju bez adekvatnih namirnica.

Ipak, u svoj šumi pojmova, obrazloženja i rasprava, često se ne vidi najobičnije i najočitije drvo. Ne moleći i ne služeći se životnim kompasom, Evanđeljem ili Božjom riječju općenito, i sam teolog može promišljati kao najtvrdokorniji ateist. Primjera radi, kada su Karla Rahnera upitali Zašto vjerujete, on je odgovorio jednostavno – Jer molim. Dakle, vjerujem jer molim, a ne molim jer vjerujem. Ta, njegova konstatacija odražava i misao kako je besmisleno odgovarati na teodicejska pitanja bez molitve. Činjenica je da ne promišlja isto onaj koji moli i onaj koji misli da sve razumije.

Tako gledano, u očima svijeta najveći teolog zapravo može živjeti praktični ateizam i to praktičnije od najvećeg i najdeklariranijeg ateista. O Bogu smo sposobni raspravljati i uvjeravati, ali kada se treba boriti u molitvi hrvajući se s njime poput Jakova, stvari kao da postaju drugačije. Govorimo o molitvi, a ne molimo. Diskutiramo o Bogu, a ne ljubimo. Raspravljamo o razlozima postojanja, a zaboravljamo da nas Bog doslovno u svakom trenutku održava i drži u postojanju.

Donosimo sudove o mističnim iskustvima, a sami ne vapimo za susretom sa živim Bogom. Štoviše, oni koji dolaze do takvih iskustava bivaju predmetom čuđenja i ismijavanja, umjesto ohrabrujućeg primjera i za naš život. Govorimo kao djeca Božja, a živimo kao siročad ne ‘spuštajući’ u srce niti jednu od istina naše vjere. Sv. Maksim Ispovjednik govorio je kako je teologija bez prakse ništa drugo doli teologije demona.

Ljubav kao jedino mjerilo

Sveti je Bonaventura ponavljao kako obična starica može ljubiti Boga više nego doktor teologije, a sv. Mala Terezija je zanimljvo, primjera radi, proglašena crkvenom naučiteljicom iako nikada nije studirala teologiju. Kako je to moguće i koja je tajna? Mislim da se odgovor na to pitanje nalazi u svijesti o vlastitoj bijedi, radikalnom pouzdanju u Božju riječ i hodu u vjeri, koji se često živi tako da se zapravo hoda kroz tamu, ali naravno – vjerujući i nadajući se.

Činjenica je da ne promišlja isto onaj koji moli i onaj koji misli da sve razumije.

Razum se ne protivi vjeri, a tako ni molitva promišljanju. Dapače, svako teološko promišljanje koje ne izvire iz molitve, a onda i crkvenosti može biti vrlo opasno. Ljudski um je ograničen i ne treba (i od njega) raditi boga kojem se potrebno klanjati. Vjera se živi u tami, nada u očaju, a ljubav u gađenju, poručio je jednom prilikom poznati filozof i spisatelj Fabrice Hadjaj. Naravno, o tim, najtežim, a opet najvlastitijim čovjekovim stvarnostima je lakše pisati i govoriti, nego živjeti.

Uz svu literaturu, teolog nikada ne bi trebao zaboraviti izvor iste, odnosno Sv. pismo, koje je – budimo iskreni, kroz povijest podleglo mnogim kritikama i relativizaciji i to baš od strane teologa. Liječnik ne može liječiti bez vrhunskog poznavanja ljudske anatomije, zidar ne može zidati bez potrebnog materijala, baš kao što niti kuhar ne može napraviti vrhunsku deliciju bez adekvatnih namirnica. A kako teolog može promišljati ako prvenstveno ne vjeruje?

Govorimo o molitvi, a ne molimo. Govorimo o Bogu, a ne ljubimo. Raspravljamo o razlozima postojanja, a zaboravljamo da nas Bog doslovno u svakom trenutku održava i drži u postojanju.

Na kraju, nije li o svemu ovome već puno prije i puno jednostavnije pisao sv. Pavao?

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
nije nepristojna, ne traži svoje,
nije razdražljiva, ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje –
ali najveća je među njima ljubav.