Te se ljetne večeri, kada smo umorni stigli do Žmana na Dugom Otoku, mrak već zgušnjavao. Dok smo ulazili u Žman, začulo se crkveno zvono. “Zbog čega zvoni”, pitali smo.

Rekli su nam da je u mjesto stigao mladi svećenik sa skupinom mladih te da svake večeri u ovo doba slave misu. Učinilo nam se dobrim dan završiti misom te smo se, čim smo se smjestili i tek na tren osvježili, otputili do crkve.

Stigli smo na čitanje psalma. U crkvi je bilo nekoliko desetaka mladih koji su ovamo došli na odmor i nekoliko starijih osoba, bit će većinom mještana. Svećenika smo uočili tek kad je ustao da bi pročitao ulomak iz Evanđelja. Bio je posve mlad. Doimao se istodobno i vedrim i pomalo suzdržanim. Poslije mise smo doznali da se zove Ivan Damjanović i da je prije svega tri-četiri tjedna imao mladu misu.

Čitao je ulomak o glavosijeku Ivana Krstitelja. Dočitavši ga, reče: “Riječ Gospodnja”. A u pročitanom evanđeoskom ulomku nije bilo ni jedne Isusove riječi. Pa Isus je u tom ulomku bio spomenut tek pri kraju, riječima “… i jave Isusu.”

Sjedosmo poslušati propovijed. “O čemu vam govoriti večeras”, upita nas mladi svećenik. “Na što nas ovaj ulomak iz Evanđelja potiče”. Čekali smo što će nam reći. A on nastavi:

“Čuli smo što se dogodilo Ivanu Krstitelju. Što tome dodati? Čuli smo i da su učenici javili Isusu što se dogodilo. Javili su mu… Pa, eto, o tome vam večeras želim govoriti. Što god vam se događa, javljajte Isusu. Ne čekajte. On to treba znati. On to želi znati. Javljajte Isusu i o svemu što se događa onima koje volite. Javljajte mu o svemu što se događa u svijetu u kojem živite. On to treba znati. On to želi znati. Neka Isus ne ostane isključen ni iz čega što se vas i vaših tiče, bilo to nešto važno ili nevažno. Javljajte mu…”

Mrak se već posve zgusnuo, crkveno je zvono utihnulo. Ali riječi mladoga svećenika ne prestaju odjekivati u meni. Ne prestaju svijetliti.

Stjepan Lice / Izvor: Družba sestara Presvetog Srca Isusova