Za one koji imaju povjerenja u ljudsku dobrotu, pogotovo za one koji i nakon ponovljenih razočaranja i nadalje imaju povjerenja u nju, običava se reći da su naivni. Naivnima napose smatraju one koji duboko vjeruju da je svaki čovjek u svojoj biti dobar i da samo treba naći načina da se ta dobrota probudi, imati strpljivosti da se ona očituje, prenosi Svjetlo riječi.

Naivnima je, po shvaćanju opreznih, promišljenih, suđeno da srljaju iz nevolje u nevolju, iz poraza u poraz, da uvijek budu na gubitku. Ti oprezni, promišljeni…, međutim, utroše mnogo snage, mnogo vremena, pa i sav život, dok su neprestano na oprezu, neprestano sumnjičavi, dok vrebaju na ono čime bi im tko mogao nauditi, čime bi ih mogao povrijediti ili izigrati.

Ako se za koga s razlogom može reći da je bio naivan, onda je to Isus. On je tijekom svoga javnog djelovanja, sve od njegovih početaka, očitovao naivnost. Za učenike je odabrao nepouzdane, nepostojane ljude. Ljude poput mene i tebe. Poput mene svakako.

Sve svoje dane – naučio je tako od začeća – proveo je u nesigurnosti, dijeleći ih ponajviše s ljudima koji su bili obilježeni i odbačeni, s ljudima s ruba društva. Nije tražio zaštitu uglednih i moćnih. Naprotiv, nije im se ustručavao suprotstavljati. Ukazivati im na ono što ih je boljelo, na ono što su nastojali prikriti. Pošao je ususret smrti, sramotne i beznadne smrti. I nije prihvaćao ponude da se zaštiti. Da se izmakne.

Sve svoje dane – naučio je tako od začeća – proveo je u nesigurnosti, dijeleći ih ponajviše s ljudima koji su bili obilježeni i odbačeni, s ljudima s ruba društva.

Nikada ništa nije zapisao kako bi bilo moguće sa sigurnošću se osloniti na njegovu riječ. Svojim je učenicima prepustio da zapišu ono što su smatrali važnim. Prepustio im je da to učine po svom nahođenju, da zapišu kako su i koliko upamtili. Premda Duhom nadahnuti, njihovi su zapisi nužno bili ljudskom nesavršenošću obilježeni.

Sve otada neki se – oni koji se smatraju umnima – spotiču o pojedinosti evanđeoskih zapisa i ne nalaze načina da se pomaknu bliže evanđelju, njegovu duhu. Da se primaknu bliže Isusu. Dotle drugi – oni koje smatraju naivnima – žive u snazi evanđelja i nimalo ih ne uznemiruje poneki zarez, poneko slovo.

Nama je povjerio – između ostalih: i tebi i meni – da živimo po njegovoj riječi, da budemo njegovi svjedoci. Da utjelovljujemo njegovu radosnu vijest i svojim životima dajemo obrazloženje nade koja je u nama. Da ga i po nama bude moguće prepoznati. I odazvati mu se.

Nama je povjerio – između ostalih: i tebi i meni – da živimo po njegovoj riječi, da budemo njegovi svjedoci.

Sve to učinio je – čini – premda, kao što je zapisano „nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku” (Iv 2,25).

Zapisano je ponešto i o Isusovu gnjevu. O njegovoj zapanjenosti kako su od kuće Oca njegova učinili kuću trgovačku. Umjesto da o njemu svjedočimo, njime trgujemo… O njegovoj zapanjenosti pred srcima sporima da vjeruju. I nije to pridržano onome vremenu. Odnosi se itekako i na ovo vrijeme u kojem, umjesto da svoja srca suobličavamo Njegovu, njegovu poruku preoblikujemo. Umanjujemo. I trnemo.

Unatoč svim iskustvima, unatoč svim osvjedočenjima, sve moje djelomičnosti, sve nepostojanosti, uvijek me iznova vode ususret onome što olako nazivaju naivnošću. Nigdje – kao u njoj – ne nalazim tako razgovijetne, tako pouzdane životne odgovore.

Da, moguće je stradati zbog naivnosti: posvjedočio nam je to, i ne prestaje nam svjedočiti, sam Isus.

Da, moguće je stradati zbog naivnosti: posvjedočio nam je to, i ne prestaje nam svjedočiti, sam Isus. Ali krenemo li drugim putem, putem u koji nisu utisnute Isusove stope, putem oblikovanim našim umišljajima i našim strahovima, proći ćemo ovom zemljom kao progonjeni a ne kao pozvani, ne kao poslani. Ne kao ljubljeni.

Ne kao oni koji su pozvani učiti od Isusa, od Njegova krotkoga i poniznoga srca.