U poruci Urbi et Orbi Papa citira Dantea, a u homiliji božićnog bdijenja pjesnikinju Emily Dickinson. Papa Franjo koristi se književnim referencama kako bi podcrtao univerzalnost evanđeoske poruke koja govori u svakom trenutku i na svim geografskim širinama, ali i kako se ne bi stvarale barijere između ‘visokog’ znanja i iskustva običnog i anonimnog djelovanja svakog stvorenja, između sretnih intuicija istaknutih kulturnih ličnosti i onih ‘običnih’ intuicija muškarca i žene, piše Vatican News.

“Tko nije pronašao Nebo ovdje dolje, promašit će ga i gore” (E. Dickinson, Pjesme, P96-17)

Ovaj stih pjesnikinje Emily Dickinson, Papa koristi kako bi naglasio potrebu da se “brinemo sada i ovdje o Isusu, milujući ga u potrebitima, jer se on poistovjetio s njima”.

U homiliji usredotočenoj na malenost, na prihvaćanje siromašnih, ranjenih, jer će nas siromašni jednog dana dočekati u Nebu, Franjo povezuje naše djelovanje “ovdje i sada” s dimenzijom vječnog života. Kao da se želi reći da puni život može biti ispunjen život upravo na način da u potpunosti koristimo dane na našem zemaljskom hodočašću, pazeći da ne budemo ravnodušni prema potrebama drugoga. To za Vatican News potvrđuje i pjesnikinja Elena Buia Rutt.

U našem uobičajenom otkriva se ono izvanredno, divno, transcendentno.

Znanstvenica i prevoditeljica Flanneryja O’Connora – američke spisateljice koja s Emily Dickinson dijeli koncepciju poezije kao sakramentalne vizije postojanja – pjesnikinja Buia Rutt naglašava analogiju između Papine homilije i načina na koji Dickinson gleda na stvarnost nabijenu kontinuiranim pozivanjem na transcendentno.

Kontinuitet između ovoga svijeta i Vječnog

“Postoji, kroz književnost, percepcija izvanrednog u običnom, stvarnosti koja nije kultivirana na intelektualistički već na iskustveni način”, kaže Buia. “Dijete kao znak, anđeli koji govore pastirima da ih umire, pokazujući im znak Djeteta u jaslama, samoga, izloženog vjetru, hladnoći. To je znak koji moraju slijediti. Poezija je, za Emily Dickinson, sačinjena od konkretnih, iskustvenih znakova – precizira – a pjesnikinja je ta koja pali lampione, pali svjetla da nas dovede u dodir s vječnošću.

U Dickinsoninoj poeziji, kao i u homiliji pape Franje, podcrtava se dimenzija kontinuiteta između ovoga svijeta i Vječnoga”. U osnovi, “nema diskontinuiteta koji se ne može ispuniti vjerom, nadom, drugačijim načinom bivanja ovdje, u ovom svijetu, a koji je osvijetljen poezijom i vjerom”.

Izvanredno u ‘malim’ konkretnim gestama običnog

Elena Buia podsjeća da Dickinson govori o dvije “dimenzije”: o vječnosti, shvaćenoj kao ponoru pred svojim životnim iskustvom, ali u isto vrijeme i o ovom Kraljevstvu Nebeskom koje je apsolutno prisutno u našem životu te se “mora dešifrirati”.

Svijet iskustva – u poeziji Emily Dickinson kao i u homiliji pape Franje – upućuje nas na veći svijet.

Ukratko, “poezija izražava mogućnost razlučivanja, promišljanja ovog malog svijeta” koji se izražava kroz konkretne znakove, jednako ‘zanemarljive’ kao: latica ruže, let pčele. “Svijet iskustva – u poeziji Emily Dickinson kao i u homiliji pape Franje – upućuje nas na veći svijet. U našem se običnom otkriva i pokazuje čudesno”.