Nakon današnjih čitanja nameće nam se jedno pitanje na koje tražimo odgovor. Gledajući svijet i ljude u njemu, neslogu i nemire, bune i ratove, pitamo se je li Bog izgubio vlast nad ovim svijetom. Čini nam se da je, unatoč svim pravilima koje je dao ljudima, prepustio svijet svemu suprotnom od onoga što je on htio. Prepušten svijetu punom zla i nemira, čovjek se pita gdje je tu Bog. Što On još može učiniti? Koliki su tijekom povijesti tvrdili da Boga nema, da je sve ovo prirodni zakon i da je pristajanje na dobro i zlo čovjekova volja, te da nam Bog ne treba jer svatko sam može živjeti kako odluči. Riječ Božja raste postupno, neprimjetno, za neke nevidljivo i sporo u svijetu zla i grijeha. Unatoč otporu, daje plodove. Rast sjemena čudo je pred našim očima. To je Božja poruka nama danas. Naše je da se stavimo  Bogu na raspolaganje. Navikli smo da se naše želje i planovi odmah ostvare. Prispodoba govori da sjemenu treba vrijeme. I sjeme evanđelja raste unatoč mraku nevjere. I ono bez velikoga čovjekova truda klija, raste i donosi plod. Sami, bez Boga, ništa ne možemo. On je snaga Crkve. 

Bog je sijač, a mi smo njiva.

Isus je volio poruku Božju zaviti u male priče – prispodobe. One su slušateljima bile razumljive i jasne. I danas kad ih čujemo otkrivamo njihov dublji smisao i poruku. Što nam govori „grančica otkinuta s vrha cedra, sjeme bačeno u zemlju i njegov rast“? Bog može sve uz našu suradnju. Gorušičino zrno, iako maleno, naraste veliko. Riječ je o rastu, o iskorištavanju svega što mu pomaže da bude veliko stablo Božje. U čovječanstvo je posijano sjeme, a njegov rast nije samo u ljudskoj moći. Pavao u poslanici naglašava da je naša vjera „blago u glinenim posudama“, slaba i krhka, i navodi da u nama postoji „izvanjski i nutarnji čovjek koji se obnavlja“! Poziv je svima nama da sjeme riječi Božje treba čuvati, njegovati, da poput Pavla  Bogu omilimo! Čitamo prispodobu kako je kraljevstvo Božje sjeme bačeno u zemlju koje niče i kad u vjeri spavamo. Ponekad se i nama čini da Crkva gubi, da se kraljevstvo Božje ne ostvaruje, da je zajednica slaba, neplodna. Bog je dao čovjeku slobodu djelovanja i ne prisiljava ga na vjernost. Nažalost, čovjek je postao samozadovoljan i drzak u svojoj slobodi. Bog je sijač, a mi smo njiva.

Kad u Očenašu molimo „dođi kraljevstvo tvoje“, ne molimo da se ostvari naša želja za mirom, blagostanjem. Molitva nas poziva da i mi nešto učinimo, posijemo sjeme Božje u međuljudske odnose u obitelji i zajednici. Slabi smo poput Pavla, ali se snagom Duha obnavljamo u ‘novoga čovjeka’. Življenje prema zapovijedima Božjim, do susreta licem u lice, potvrda je da smo novi ljudi.

Vjerujemo da je kraljevstvo Božje u njegovim rukama i da on svijetom upravlja, a na čovjeku je da ga izgrađuje. Mi se svaki dan molitvom Bogu vraćamo jer smo sjeme koje raste unatoč svim otporima. 

Pouka je da čovjek ne može ništa sam, bez Boga. Povijest nas uči da su ljudi, igrajući ulogu Stvoritelja i niječući Boga, upadali u tamu bezvlađa, zla i smrti. Toliko je toga propalo, a moglo je rasti, procvjetati i uroditi plodovima.

Snaga Crkve nije u njoj, nego u Bogu koji je vodi.

„Cvati tamo gdje si posijan!“ Bog nam je odredio uloge koje moramo odigrati. Od malene grupe apostola do milijuna kršćana diljem svijeta. Poput Pavla u drugom čitanju, Crkva podnosi teškoće. Snaga Crkve nije u njoj, nego u Bogu koji je vodi. I mi bacamo sjeme u zemlju kad god počnemo raditi dobra djela, izvršavati Božje zakone; onda smo stabljika koja cvjeta i donosi rod. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.