Znamo da smo svi grešnici. I čudi me pitanje zašto se mi ljudi trebamo ispovijedat svećeniku, koji je isto tako potreban ispovijedi jer je podložan grijehu?

No, treba tu reći, da je svećenik samo posrednik između ljudi – grešnika i samoga Isusa. Isus je tako želio. Imamo u Bibliji zapisane Njegove Riječi. “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite zadržani su im.” (Iv 20, 22-23). Isus sam je dao tu obavezu Crkvi, a Crkva svećenicima. To spada također u svećeničku službu. To je isto kao da pitamo kirurga zašto nas operira a isto može trebati operaciju u životu. No, vratimo se na osobni grijeh. Da najprije pojasnimo što je to ‘osobni grijeh’.

Osobni grijeh je “čin, riječ ili želja protivna vječnom zakonu”. Dakle, to je čovjekov (ne)čin. I ako ga učini bez prisile, u slobodi. Taj grijeh može biti vidljivo djelo, riječ, misao i nutarnji čin. To je uvreda Bogu. Čin protiv Božje zapovijedi. Zlo koje se opire našoj vječnosti. Opire se temeljnom našem pravilu, kojeg smo dobili od svoga Stvoritelja po kojem nas vodi u vječnost, ako ga poštujemo.

Najopćenitije može se reći da je grijeh svaki ljudski čin suprotstavljen moralnoj normi, odnosno zdravom razumu prosvjetljenom vjerom. To je negativan stav prema Bogu. Grijeh je nemoralna ljubav prema sebi. To je udaljavanje od Boga. Sveti Augustin to opisuje kao “ljubav prema sebi koja seže do prezira Boga”. U Bibliji piše: “Zbog tog oholog uzdizanja samoga sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.” (usp. Flp 2, 6-0) (Katekizam, 1850).

Druga zla (npr. neka bolest) u samima sebi ne odvraćaju od Boga, iako predstavljaju zasigurno lišavanje nekog dobra. Moram tu spomenuti da imamo teške (smrtne) i lake grijehe. Oni koji se lako oproste. Smrtnim grijehom gubimo potpuno milost Božju. Smrtni grijeh i lako oprostiv grijeh mogu se međusobno usporediti kao smrt i bolest duše. Smrtni grijeh je kad nešto veliko i svojom voljom učinimo negativno. Teška stvar je učinjena onda kada je (ne)čin sam po sebi nespojiv s ljubavlju i prema tome s neminovnim zahtjevima moralnih i božanskih krijeposti.

Potpuna spoznaja ili obavijest razumijevanja; znano je da je radnja koja se vrši grješna, tj. suprotna Božjem zakonu. Promišljen (ili potpun) pristanak slobode govori da se taj čin želi otvoreno, a poznato je da je suprotan zakonu Božjem. To ne znači da ako postoji smrtni grijeh, da je bilo nužno htjeti izravno uvrijediti Boga. Dovoljno je da se želi ostvariti nešto znatno suprotno njegovoj božanskoj volji. To su uvjeti koji se moraju ispuniti da bi nešto bilo teški grijeh. Ako nedostaje jedan od njih, grijeh može biti lako oprostiv.

Smrtni grijeh “nosi u sebi gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti, tj stanja milosti. Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova Kraljevstva i vječnu smrt u paklu”. (Katekizam, 1861).

Pričešćivanje u smrtnom ili teškom grijehu nije dozvoljeno bez ispovijedi. To bi onda bilo svetogrđe, kad bi se pod tim grijehom pričestilo. Jer nije moguće htjeti se udaljiti od Boga i teško Ga povrijediti, i onda Ga htjeti primiti.

Ako se ne ispovjedimo, a u smrtnom smo grijehu, gubimo životno jedinstvo s Kristom poradi smrtnoga grijeha, gubi se i jedinstvo s mističnim Tijelom, Crkvom.

Nema više pripadnosti Crkvi, postaje se bolesnim članom, bez zdravlja, što uzrokuje zlo cijelom tijelu. Također je uzrokovana šteta ljudskom društvu, jer se prestaje biti svjetlo i kvasac, iako se to događa nenamjerno. Također, treba reći kako, smrtnim grijehom, gubimo stečene zasluge – premda se one ponovno stječu kod primanja sakramenta Pokore. Smrtnim ili teškim grijehom postajemo robovi Sotone.

https://www.facebook.com/krunoslav.pacalat/posts/10214508931052130