Kako ste došli na ideju susreta vjenčanih u crkvi sv. Katarine Aleksandrijske?

Već 25 godina pozivam sve koji su se vjenčali u ovoj crkvi da se vrate barem jedanput godišnje. Razlog je taj da ostanemo u kontaktu, ja kao svećenik s njima, a oni kao prijatelji međusobno. Nije mi želja da se obavi obred vjenčanja s mišlju: “Poslije se nećemo vidjeti i nikom ništa”.

Želio bih da ti ljudi budu vezani za crkvu u kojoj su se vjenčali. Volio bih znati što se s tim ljudima događa, kako žive, imaju li poteškoće ili probleme. Da budemo u zajedništvu, prije, tijekom obreda i kasnije.

Želeći to, došao sam na ideju da bi bilo dobro prigodom blagdana Svete Obitelji organizirati taj susret. Vrlo je interesantno da se neki bračni parovi susretnu i sprijatelje ovdje u crkvi sv. Katarine, a onda otkriju da žive kao susjedi.

Ti susreti imaju smisao u svakom slučaju:

Ljudi ostanu povezani s mjestom početka zajedničkog života, vraćaju se i grade prijateljstva, supružnici obnavljaju zavjete koje su izrekli jedno drugom. Na tim susretima molimo jedni za druge, za sve koji su ovdje vjenčani.

Dobrodošli su svi koji su željni i voljni doći.

U svojoj dugogodišnjoj službi rektora koliko ste vjenčali parova?

Sve je to zapisano negdje. Ovo je moja procjena: oko 3000 – 3500 parova je vjenčano ovdje.

Kako ste zamislili jubilarni 25. susret vjenčanih parova?

Za mene je misa najjubilarniji i najsvečaniji susret. Doći će obitelji koje će izreći svoja svjedočanstva o životu, od trenutka vjenčanja pa do danas. Obitelji su uključene u liturgijsko slavlje maksimalno, čitanjem čitanja, moljenjem molitve vjernika.

Lijepo je vidjeti kada dođu roditelji s djecom koja su i krštena ovdje. Istaknuo bih još trenutak obnove zavjeta. To je najdirljiviji trenutak kada se kaže: pružite jedno drugom ruku i obnovite svoje zavjete. Pa ponovno kažu: hoću, obećajem, uzimam…To su vrlo dirljivi trenuci.

Danas se sve manje parova vjenčava. Radi li se tu o nedostatku hrabrosti pred nedaćama modernog vremena?

Jedan razlog je vrlo jasan. Sad se vjenčaju ljudi koji su rođeni devedesetih godina. Tada je u Hrvatskoj u obiteljima bilo jedno ili dvoje djece. Ako uzmete da je u obitelji jedno dijete i ne želi se vjenčati, što vam preostaje?

Drugi razlog je manjak hrabrosti jer ljudi traže predvidljivu sigurnost u materiji. To je jedan od razloga za susrete, kako bi posvjedočili da su uvijek bila teška vremena, no ljudi su se vjenčali. Potrebna je hrabrost i odgovor na pitanje smisla života. Pokušavamo susretima druge osokoliti i ohrabriti, da ipak ima smisla žrtvovati se i imati financijski manje. Ali imati djecu, vjernost i zajedništvo, tako da se može graditi jedan sretan i radostan život unatoč poteškoćama.

Od kolike je važnosti za zaručnike i vjenčane parove, zajedništvo s Bogom u vjeri i molitvi?

To je temeljno pitanje. Mišljenja sam da kad bi ljudi koji se idu vjenčati molitvu postavili kao temelj zajedništva, onda bi bilo i više hrabrosti. Bog je pozvao čovjeka od početka da stvara svijet, da zajedno s Njim surađuje.

“To je velika zadaća, to je ozbiljna zadaća, ali to je i radosna zadaća.”

Stoga na susretima pokušavamo moliti, zajednički pokazati ljudima da smisao života nije samo u onom što se ima, nego i u onom u čemu što čovjek ostvari i prinese za života na zemlji.

Treba ljudima posvijestiti da naš život traje kratko i da vrijedimo toliko koliko smo činili u bračnoj zajednici, u obiteljskoj zajednici, pa i mi u ovoj zajednici vjenčanih parova.

Kako Vas oblikuju susreti koje vodite proteklih 25 godina?

Oblikuju me na takav način da u meni rađaju razmišljanje da ima odvažnih i hrabrih ljudi koji ne razmišljaju kakvih će biti problema i poteškoća. Isto tako vidim da ima jako puno onih koji razmišljaju o svakom detalju. Ima onih koji dođu s dva kovčega i kažu: to je sve što imamo, drugog nemamo. Ali smo spremni živjeti zajedno jer najvažnije je da imamo jedno drugo.

O čemu vjenčani parovi svjedoče na susretima, koja Vas je priča najviše dotaknula?

Svjedoče o daru zajedništva. Ponovno bih spomenuo primjer para s dva kovčega. Prišla mi je zaručnica sa svojim izabranikom i rekla da je to sve što imaju, ali da je najvažnije da ona ima njega i on nju. Prolaze godine, isti par ponovno dolazi, ali s djetetom i govore:

“Velečasni, pretvorili smo ta dva kovčega u jednosobni stan, a naše dijete se sprema na prvu pričest. Dakle i ona dva kovčega bila su dovoljna da se mi vjenčamo.”

Da, ima onih koji dosta preispituju sigurnost budućnosti, a ima onih koji idu odvažno i hrabro uz vjeru: dat će Bog.

 Zašto toliki zaručnici biraju crkvu sv. Katarine Aleksandrijske kao početnu točku zajedničkog života?

Crkva sv. Katarine Aleksandrijske biser je umjetnosti i crkva mladih. U crkvi se okupljaju mladi, ne intenzitetom kao prije 10 i više godina kada je bilo 120 vjenčanja godišnje. Danas je ta brojka tri puta manja. U Zagrebu je napravljeno mnogo novih crkava, no tradicija, povijest i riječi onih koji su tu vjenčani, interesiraju mlade parove i dan danas. Ovo je crkva u kojoj su svi dobrodošli.

Na što stavljate naglasak kad Vas zaručnici mole da sakrament ženidbe podijele jedno drugom u crkvi kojoj ste vi rektor?

Iako nerijetko kroz smijeh i šalu razgovaramo, naglasak stavljam na ozbiljna pitanja: Je li vaša odluka konačna? Jeste li spremni zauvijek?

Kad kažu da jesu, onda im izložim što očekujem od njih.

“Obred mora biti dostojanstven, no vi se ne spremate samo za obred, vi se spremate za život. Jeste li kadri podnositi jedno drugoga? Vi se vjenčate i za ono stanje koje će doći za 5,10, 20 godina. Vjenčate se za budućnost koju ne možete predvidjeti. Može se pojaviti mnogo poteškoća poput bolesti ili neimaštine. Ako Niste spremni na to, trebate preispitati vašu odluku.”

Uvijek im govorim da ne mogu održati brak bez molitve i sakramenata. Ako želite imati blagoslov Božji, morate u svakodnevici imati vrijeme za Boga. Kad čovjek daje vrijeme Bogu, zapravo ga daje sebi.

Okupljanje bračnih parova vjenčanih u crkvi sv. Katarine Aleksandrijske ima i karitativnu notu?

Kad sam to započeo prije 25 godina, rekao sam da se treba sjetiti onih koji su u neimaštini. Sad ste slavili Božić, naglašavam vjenčanim parovima, imali ste što pojesti, bili ste na toplom. Ono što možete pružiti za potrebite, bit će od velike pomoći. Što ljudi donesu u obliku prehrambenih namirnica ili novčanih sredstava mi podijelimo potrebitima na Gornjem gradu gdje je puno starih ljudi kako bi i oni mogli osjetiti radost da netko na njih misli.