Nakon Henleyeve smrti 1903. njegov poznanik je napisao kratki tekst o tome kakav utisak je Henley ostavio na njega.

“Bilo je u njemu nešto više od strpljive ostavštine religioznog patnika koji se pokorio posljedicama svojih nedaća. Duboko u njegovoj prirodi ležalo je unutarnje vrelo vedrine i spontana radost življenja, i ništa to vrelo nije moglo posušiti, iako jest tužno iščezavalo nakon što je okrunjen bolnom smrti njegove kćerke.”

Daj da se okupimo na tihom zapadu – zalazak sunca divan i spokojan

Henley je bio poznat kao čovjek unutarnje odlučnosti i karaktera što se očitavalo u njegovoj poeziji, ali u načinu na koji je ophodio s kolegama i prijateljima. Iako je za njega gubitak kćeri bio duboko traumatičan događaj, nije do kraja prigušio njegov pozitivan pogled na život u cijelosti.

Poema koju je Henley posvetio svojoj preminuloj kćerki, odiše kontemplativnim prihvaćanjem smrti i umiranja, piše portal Reason and Meaning. A slika na naslovnici predstavlja umjetničku interpretaciju Edwarda Roberta Hughesa upravo ove poeme.

Kasna ševa cvrkuće iz tišine nebesa:

A sa zapada,

Gdje se sunce, završivši posao za dan,

Smireno zadržava,

Tamo pada na stari, sivi grad

Utjecaj sjajan i spokojan,

Blistavi mir.

Dim se uzdiže

U ružičasto-zlaćanoj maglici. Šiljci

Sjaje i mijenjaju se. U dolini

Sjene se dižu. Ševa nastavlja pjesmu. Sunce

Zatvarajući blagoslov,

Tone, a zrak koji tamni

Podrhtava s osjećajem trijumfalne noći –

Noći s njenim zvjezdanim vlakom

I njenim divnim darom sna.

I neka bude moja smrt!

Moj zadatak izvršen i dugi dan zgotovljen,

Moja plaća uzeta, a u mom srcu

Neka kasna ševa pjeva,

Daj da se okupimo na tihom zapadu,

Zalazak sunca divan i spokojan,

Smrt.