Kardinal Dolan priča sjajnu priču o tome kada je bio na postdiplomskom studiju u Washingtonu, DC i često bi vozio 800 milja između DC-a i svog doma u St. Louisu. Uvijek bi svratio u župni dom otprilike na pola puta i prenoćio kod nekih svećenika-prijatelja. U župnom domu bio je stariji svećenik koji je Dolana uvijek impresionirao svojom jednostavnošću. Njegova soba imala je samo nekoliko knjiga, raspelo i krevet, piše Ignitiumtoday.com

Jednom ga je budući kardinal upitao: „Je li to to? Je li ovo sve što imaš? Kako možeš živjeti s tako malo stvari?”

Stari svećenik je odgovorio: “Ako siđem u tvoju gostinsku sobu, vidim da imaš samo nekoliko stvari sa sobom, a da ti ništa ne nedostaje.”

Vlč. Dolan je odgovorio: “Pa da, ali samo sam u prolazu.”

Na što je svećenik odgovorio: “Zar nismo svi?”

Samo smo u prolazu. Ovaj svijet nije naš dom. “Svijet prolazi”, kaže nam sveti Pavao u čitanju. Mi smo ovdje samo hodočasnici, koji idemo svom pravom domu.

Ova osnovna istina — da ovaj svijet nije naš dom — ima duboke posljedice za nas kao kršćane. Dopustite mi da spomenem tri.

Prvo, pomoći će nam da ostanemo odvojeni, na zdrav način, od svega što nam se dogodi, bilo dobrog ili lošeg. U starom Rimu, kada bi se osvajački vojskovođa vraćao iz poraza neprijatelja, Rimljani bi mu priredili paradu, davali mu raskošne darove i hvalili ga slavljima i žrtvama.

Ali dok bi se vozio u svojoj kočiji kroz mnoštvo tisuća razdraganih Rimljana, često bi sa sobom imao roba u kolima, šapćući mu na uho riječi: “Sic transit gloria mundi” – tako prolazi slava svijeta . Generalu je bilo dopušteno slaviti, ali slavlje je ublažila spoznaja da će i on jednog dana biti mrtav kao i ljudi koje je osvojio.

To ne znači da ne uživamo u dobrim stvarima svijeta – ali da se ne vežemo za njih. Promocija, sportski trijumf, lijep auto, fensi odmor — shvaćamo da će s vremenom izblijedjeti.

S druge strane, ni mi ne postajemo previše malodušni kada se dogode loše stvari. Dijagnoza raka, gubitak posla, odbijenica s našeg fakulteta iz snova, romantični raskid – sve će to također proći.

Dakle, kada kršćani shvate da svijet nije naš dom, primamo dobre stvari sa zahvalnošću, a loše stvari sa strpljenjem, znajući da će i dobre i loše stvari ovoga svijeta jednog dana nestati.

Drugo, spoznaja da svijet nije naš pravi dom pomaže nam da očuvamo svoj mir kada će svijet propasti u ručnu košaru. U proteklih nekoliko mjeseci mnogi su mi katolici izrazili zabrinutost za budućnost naše zemlje. I ispravno je biti zabrinut, jer domoljublje je vrlina i mi smo dužni raditi za opće dobro našeg naroda. Ali ne bismo smjeli izgubiti mir zbog onoga što se događa u našoj naciji ili našoj kulturi, jer smo uistinu građani boljeg, nevjerojatnijeg kraljevstva, u kojem je vođa sam Isus Krist.

Konačno, spoznaja da smo hodočasnici pomaže nam živjeti vječno. Prije nekoliko godina pješačio sam “El Camino” — drevni hodočasnički put od južne Francuske, preko Španjolske, do groba svetog Jakova u Santiago de Composteli. Bilo je to prilično nevjerojatno – i iscrpljujuće – iskustvo. 498 milja, preko 32 dana hoda. Kad tako hodočastiš, moraš se stalno kretati. Ako ste 200 milja udaljeni od svog cilja, ne biste mogli samo reći: “Oh, dobro, dovoljno sam se približio, pa mislim da ću jednostavno ovdje otvoriti trgovinu i učiniti ovo svojim domom.” Time bi promašio smisao hodočašća!

Na isti način, moramo se nastaviti kretati prema našem pravom domu, nebu. Koliko vremena svaki dan trošimo na stvari koje nisu važne? Postoji samo jedna stvar koja je uistinu važna – nastaviti se kretati prema Bogu, nastaviti razvijati vrline koje nas čine više sličnima njemu. Sve ostalo prolazi.

Prijatelji moji, ova je istina temeljna za kršćanski život: svaki kršćanin je hodočasnik, stranac, putnik koji traži svoj pravi dom. A taj dom je nebo, s Bogom za vječnost – ovdje na ovoj zemlji, mi samo prolazimo.