U drugoj nedjelji došašća odzvanjaju nam riječi koje smo čuli u prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: „Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu!“ Te riječi, upućene izraelskom narodu, naviještale su njegov povratak iz ropstva u Obećanu Zemlju. Pustinja je mjesto bijega iz Egipta, prolaska i puta prema slobodi. 

Pustinja je mjesto gdje se ne nose suvišne stvari, koje otežavaju put. U pustinji se ne može trajno ostati, mora se ići dalje prema cilju. Slika pustinje poziva nas u potragu za bitnim stvarima, za temeljnim životnim vrijednostima. U pustinji se ne može ostati sam; tko ostane iza, tko napusti grupu, riskira da se izgubi i umre. Potrebno je hodati zajedno, pomagati jedni drugima, dijeliti ono malo što se ima, podržavati se na putovanju.

Potrebno je hodati zajedno, pomagati jedni drugima, dijeliti ono malo što se ima, podržavati se na putovanju.

U pustinju i na samotna mjesta ide se tražiti Boga, kako to vidimo kod Mojsija i Ivana Krstitelja, daleko od buke i meteža. Mojsije se penje u planinu u potrazi za tajanstvenim Božjim licem, on traži onostranost, Boga, njegovu riječ i njegovo svjetlo. Odlazi iz podnožja planine gdje su Izraelci podlegli iskušenju klanjati se zlatnom teletu, simbolu moći, novca i sebičnosti. Prorok Izaija vapi: „Pripravite put Gospodnji u pustinji! Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi!“ Te su riječi upućene i nama, odnose se i na naše oslobođenje od ropstva grijeha. 

Na životnom putu trebamo vodiče. Oni pokazuju Mlado Sunce s visine koje dolazi. Jedan od tih vodiča jest Ivan Krstitelj, koji upozorava da se Sunce ne zamijeni nečim drugim. On je glas koji viče u pustinji. Ivanov je vapaj, zapravo, vika i glas onoga koji poziva. Upravo tako Ivan Krstitelj kaže za sebe. Možda ga zbog toga vrijedi uzeti za vodiča jer smo često bespomoćni. U Ivanovu pustinju, jednako tako i u našu, dolazi Isus. Samo on može učiniti da procvjeta pustinja. Samo on može vratiti radost i donijeti mir upravo tamo gdje ljudska nada i snaga posustaju.

U Ivanovu pustinju, jednako tako i u našu, dolazi Isus. Samo on može učiniti da procvjeta pustinja.

U pustinji našeg postojanja, gdje se čini da sve ima okus smrti, poraza i zla, drugujemo s Božjom riječju. To je glas koji viče i poziva. Ako čovjek izgubi kontakt i zajedništvo s Bogom koji govori, u opasnosti je da se izgubi i umre. Samo Bog, koji je stvorio našu čežnju za zajedništvom, može naše pustinjske praznine oživjeti. Nemila je pustinja kad pritisne zbunjenost i strah, kad nema blagog lica ispred nas koje bi nas smirilo, tada smo pozvani potražiti Božju ruku, Božju blizinu i otvoriti uši za njegovu riječ. Božja riječ poziva nas da se obučemo u Krista, onoga koji je prošao kroz smrt, te slušamo i  živimo njegovu riječ.

Pustinje, tišina i samoća nisu nužno mjesta, već su stanja uma i srca. Takve se pustinje mogu pronaći usred grada, u svakom danu našeg života. Samo ih treba potražiti i shvatiti svoju golemu potrebu za njima. Iskustva koje će donijeti takve pustinje, ako se odlučimo ući u njih, mogu biti jednako korisna i za nas kao pustinja u kojoj su boravili Mojsije, Ivan Krstitelj i Isus Krist. Jer Bog je onaj koji posvećuje samoću, pustinju i tišinu. Istina, tišina je ponekad izostanak govora – ali ona je uvijek čin slušanja. Nedostatak buke sam po sebi nije tišina. Dan ispunjen bukom i zvukovima može biti dan tišine ako nam buka postane odjek Božje prisutnosti, njegova vika i poziv. Kad smo ispunjeni samim sobom, ostavljamo tišinu iza sebe. Kad ponavljamo skrovite Božje riječi, koje je on ostavio u našoj nutrini, naša tišina ostaje netaknutom.

U ovo vrijeme došašća pozvani smo i mi preispitati svoj život i krenuti u potragu za bitnim stvarima, za onim što nas oplemenjuje i izgrađuje. Da bismo krenuli u tom smjeru, temeljni je čin poniznost i priznanje grijeha. To činimo osobito kad pristupamo sakramentu pomirenja. Ivan Krstitelj daje nam primjer poniznosti. Mogao je lako iskoristiti svoju popularnost i pustiti da ljudi misle da je on očekivani Mesija. Naprotiv, on objavljuje: „Dolazi jači od mene, kojemu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući!“ Ako se želimo približiti Isusu, moramo se poniziti. Sveti Bonaventura govorio je: „Kako se voda slijeva prema dolje i teče u doline, tako se božanska milost izlijeva na ponizne duše koje postaju malene.“ I mi se moramo smanjivati kako bi Isus sve više i više rastao u nama.

Na nama je učiniti ovo vrijeme došašća vremenom u kojem ćemo smoći snage ostaviti suvišne stvari te krenuti u potragu za onim bitnim. Potražiti i osjećati Božju blizinu i pratnju na svom putovanju pustinjom života. Djelovanje i prisutnost Kristova Duha u našim životnim pustinjama neka nam u tome pomogne.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.