Kontekst prispodobe

Na prvi nam se pogled današnja evanđeoska prispodoba čini poprilično jasnom, posebice zato što sâm Isus odmah otkriva što ona znači. Ipak, smisao ove prispodobe ima nekoliko slojeva, a da bismo ih otkrili, moramo najprije shvatiti njezin kontekst: posljednji je tjedan Isusova zemaljskog života; dan prije slavno je ušao u Jeruzalem i iz Hrama istjerao trgovce; ujutro je prokleo neplodnu smokvu, a neposredno prije toga Židovi su ga pitali odakle mu vlast da sve to čini (usp. Mt 21,1–27).

U nastavku svoga govora Isus će izreći prispodobe o vinogradarima ubojicama i uzvanicima koji se ne odazivaju na kraljevu gozbu (usp. Mt 21,33 – 22,14), o čemu ćemo slušati narednih nedjelja. Sve te prispodobe imaju jednu zajedničku temu: Izraelci su podbacili u poslanju koje imaju kao Božji narod i zato će Bog utemeljiti novi odabrani narod – Crkvu, koja će biti sazidana upravo od onih ljudi koje židovski poglavari preziru.

Smisao ove prispodobe ima nekoliko slojeva, a da bismo ih otkrili, moramo najprije shvatiti njezin kontekst: posljednji je tjedan Isusova zemaljskog života; dan prije slavno je ušao u Jeruzalem i iz Hrama istjerao trgovce; ujutro je prokleo neplodnu smokvu, a neposredno prije toga Židovi su ga pitali odakle mu vlast da sve to čini.

Promašaj životnog poslanja

Glavni je grijeh farizeja bilo to što uopće nisu shvaćali što je grijeh. Grijeh ne znači prekršaj, nego promašaj. Nije dovoljno u životu samo izbjegavati zlo nego i vršiti svoje poslanje, što znači da Božje zapovijedi nisu cilj našega života, nego okvir koji nam pomaže da dođemo do toga cilja. Svećenici i farizeji bili su pozvani skrbiti se za narod i voditi ga k Bogu (posebice one koji su od Boga odlutali) kako bi svi spremno dočekali dolazak Mesije.

No umjesto da brinu o spasenju drugih, oni su brinuli samo o sebi i svojoj „svetosti”. Iako se izvana činilo da poštuju sve Božje zapovijedi, njihova je motivacija bila sebičnost, a ne ljubav – vodio ih je strah od Božje kazne, a ne želja da čine ono što je ispravno. Stvarali su distancu između sebe „pravednih” i svih ostalih, odnosno „grešnog naroda”. Umjesto da grešnicima pristupe, da im zaliječe rane i pomognu im da se vrate na pravi put (usp. Iz 42,3), oni su podizali zidove kako bi očuvali sebe i svoju čistoću. Ali sva njihova silna pobožnost i čistoća bila je samo paravan jer su ti ljudi iznutra bili puni zloće. Zato ih Isus poslije naziva obijeljenim grobovima (usp. Mt 23,27).

Nije dovoljno u životu samo izbjegavati zlo nego i vršiti svoje poslanje, što znači da Božje zapovijedi nisu cilj našega života, nego okvir koji nam pomaže da dođemo do toga cilja.

Njima kao takvima nije bilo pomoći: da bi se nekome pomoglo, taj prvo mora priznati da je u nevolji; da bi ozdravio, prvo mora priznati da je bolestan i potražiti liječnika. Isus je došao spasiti ljude, a Židovi su ga odbili jer nisu smatrali da im je spasenje potrebno – oni su bili zadovoljni svojim životom i stanjem.

Umjesto da grešnicima pristupe, da im zaliječe rane i pomognu im da se vrate na pravi put (usp. Iz 42,3), farizeji su podizali zidove kako bi očuvali sebe i svoju čistoću.

Kada im Isus govori da ih „carinici i bludnice pretekoše… u kraljevstvo Božje” (Mt 21,31), on ne relativizira ozbiljan i težak grijeh u kojem ti ljudi žive, nego ukazuje na to da je prvi korak na putu u Božje kraljevstvo priznanje vlastite grešnosti. Onaj tko živi u blatu nemorala, ali je svjestan toga i kaje se, ako i ne zna kako da se iz toga blata digne, prije će biti spašen nego onaj tko živi nešto što bismo mogli nazvati pristojnim i čestitim životom, ali misli da nema grijeha i da mu spasitelj nije potreban, odnosno da je zbog načina na koji živi zaslužio ući u Božje kraljevstvo.

Kriva slika Boga

Svaki će svećenik reći da su mu najgore ispovijedi one u kojima pokornik tvrdi da nema grijeha. Ne govorim o situacijama kada osoba kaže da nema teških grijeha, nego da uopće nema grijeha. Tu se teško može išta popraviti jer se takvoj osobi ne može pomoći da raste u svetosti kad ona sama smatra da joj pomoć ne treba. Možda je temeljni uzrok takvom stanju naše pogrešno poimanje Boga.

Prispodoba koju smo čuli govori o ocu koji je imao dva sina. Oba sina imaju krivu predožbu o svome ocu, no jedan je toga svjestan, a drugi nije. Prvi je sin iskren: on uviđa da u njegovu odnosu s ocem nešto ne valja i to glasno iskazuje svojom pobunom. Vjerojatno misli da je otac nepravedan zato što ga šalje u vinograd, ali ipak, nakon što malo sabere misli, uvidi što je ispravno pa na koncu posluša. Drugi pak sin govori ocu: „Evo me, gospodaru!” (Mt 21,30) i neizravno otkriva korijen problema. On nije rekao: „Evo me, oče!” nego: „Evo me, gospodaru!” Misli da je rob, a ne shvaća da je sin. Misli da je Bog tiranin kojemu se treba pokoravati jer inače slijedi kazna. Isus je došao razbiti takve lažne predodžbe o Bogu.

Svaki će svećenik reći da su mu najgore ispovijedi one u kojima pokornik tvrdi da nema grijeha. Ne govorim o situacijama kada osoba kaže da nema teških grijeha, nego da uopće nema grijeha.

Nažalost, ni danas mnogi kršćani ne shvaćaju što znači biti Božje dijete, pa Bogu pristupaju po principu „mrkve i biča”: ako budem dobar, bit ću nagrađen; ako budem zločest, bit ću kažnjen. Ali tako se postupa prema konju, a ne prema svome djetetu!

Upravo je taj poganski mentalitet Isus došao uništiti. Zato je i izbacio trgovce iz Hrama, jer Bog nije trgovac (usp. Mt 21,12s), nego otac koji ljubi. Grijeh nije prekršaj, nego promašaj našeg temeljnog poziva – neodaziv na poziv da postanemo poput Boga. Grijeh je zapravo sva ona razlika između mojega života i Isusova života. Krajnji cilj života nije ne kršiti zapovijedi, nego postati netko – postati poput Krista! Razumijete li sada zašto je čovjeku nemoguće doći na ispovijed i reći da nema grijeha? To bi značilo da je postao poput Isusa.

Zaključak

Upadamo u đavlovu zamku ako se zadovoljavamo osrednjošću i sviješću da se nismo nikome zamjerili premda znamo da smo pozvani na puno više od toga. Nijedan od ova dva sina iz prispodobe nije idealan, ali postoji i treći sin, kojega Isus ne spominje izravno, a taj je sin on sâm. Njega sv. Pavao opisuje predivnim himnom u današnjem drugom čitanju; on je očev sin koji je rekao: „Evo me, oče!” i odmah pošao u vinograd.

Upadamo u đavlovu zamku ako se zadovoljavamo osrednjošću i sviješću da se nismo nikome zamjerili premda znamo da smo pozvani na puno više od toga.

On je čista suprotnost farizejima i svećeničkim glavarima: potonji su plijenili narod i iskorištavali ga ne bi li sebe uzvisili, a Isus „sam sebe ‘oplijeni’” (Fil 2,7). On je jedini bio svet i savršen, ali se nije odvajao od ljudi, nego je postao „obličjem čovjeku nalik” (r. 7) i ostao „poslušan do smrti” (r.8) te nam kao takav svima služi za primjer kakvi trebamo postati. Premda je očito da taj životni plan ne ispunjavamo osobito dobro, nego i dalje svako malo padamo u grijeh i promašujemo svoj cilj, Isus nas poziva da ne odustajemo: usprkos tome možemo doći u Božje kraljevstvo, no prvo moramo priznati da smo daleko od cilja, da smo grešni i slabi, da nam je potrebno njegovo milosrđe. Isus farizejima nije rekao da su ih pretekli bivši carinici i bludnice, nego oni koji i dalje griješe, ali traže spasenje. A tko traži Boga, taj će ga i naći (usp. Mt 7,7).