Kultura gostoljubivosti u našem se narodu toliko podrazumijeva da rijetko o njoj uopće i mislimo. Upravo jedna takva gostoljubivost dovodi u Abrahamov život goste kojima se nije mogao ni nadati. Kad je Abraham opazio da mu se približavaju gosti, potrčao im je ususret i ponudio okrepu. To je bila važna obveza, jer kako podsjeća Poslanica Hebrejima: »Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući ugostiše anđele« (Heb 13,2). Tako je i Abraham primio trojicu neznanih gostiju koji su mu navijestili veliku radost, da će njegova žena Sara roditi sina kad se oni ponovno vrate. U ovoj trojici tajanstvenih gostiju crkveni su oci u svome tumačenju Pisma vidjeli najavu Trojstva, čiju objavu donosi Novi zavjet.

Tema gostoprimstva vezana je i uz današnje evanđelje. Ovoga puta Marta i Marija primaju u goste Isusa. Očito su one znale koga primaju i svaka je željela dati svoj doprinos tome gostoprimstvu. Vrijedan je stav i Marte i Marije, ali dok pohvaljuje Martu koja se brine i uznemiruje za mnogo, Isus hvali Marijin stav koja se brine za jedno i jedino potrebno. Na primjeru Marte i Marije Isus nas stavlja pred izbor mnogoga ili jednoga. Govoreći o Mariji koja je izabrala bolji dio, Isus želi reći da čovjek u svome životu mora izabrati ono jedino potrebno, bez čega ne može u životu, bez čega život nema smisla, jedno jedino potrebno, bez čega je život u svojoj konačnici teški promašaj i pusta tlapnja. Na drugome će mjestu Isus reći: tražite najprije Božje kraljevstvo i pravdu njegovu, a sve drugo će vam se nadodati. Drugim riječima, ovom zgodom Isus kaže da je potrebno u životu izabrati temeljni stav, temeljno opredjeljenje na kojemu će čovjek graditi svoj život. U svojim stavovima čovjek ne može biti vagabundo. Mora imati jedan čvrst oslonac polazeći od kojega će sve prosuđivati i mjeriti. Naravno da taj oslonac ili temelj mora biti čvrst kao stijena, a ne građen na pijesku. Čovjek ne može imati mnoge temeljne stavove, jer bi time postao nevjerodostojan, a njegov odnos prema stvarnosti mogao bi se opisati kao relativizam. Takvome bismo teško vjerovali. Samo je jedan stav temeljan. Zato se drama našega života odigrava upravo u izboru i obnavljanju onoga što je za nas temeljno, što je za nas jedno jedino, što je ono što nas se bezuvjetno tiče, bez ali i ako. Isus to tako jasno pokazuje na primjeru Marte i Marije. Martin je stav važan, ali Marija je izabrala bolji dio ili je barem to pokazala kad je sjela do Učiteljevih nogu kako bi slušala Riječ. 

Samo ako smo ugostili Isusa u svojim životima, sve drugo dobiva na vrijednosti.

Naš svagdanji život nezamisliv je bez onoga što spada na Martinu gostoljubivost, ali ugostiti Riječ Božju u svoju životu i nju uzeti kao temeljni stav, kao temeljno opredjeljenje na kojemu ćemo graditi svoj život i odnos prema stvarnosti koja nas okružuje, jedino je bitno. Samo ako smo ugostili Isusa u svojim životima, sve drugo dobiva na vrijednosti. Ljudski se život sastoji u napetosti između Martina stava, njene brige i uznemirenosti za mnogo i Marijina koja se brine za samo jedno. Teško je zanijekati važnost Martina stava, jer nam on govori da u životu ima mnogo stvari koje zahtijevaju brigu, pažnju, posvećenost i strast. Mi to vidimo u našoj svakodnevnici. Ali nema i ne smije biti u životu mnogo stvari koje zahtijevaju beskonačnu pažnju, bezuvjetnu posvećenost, apsolutnu strast i krajnju brigu. Bez onoga jednoga za koje se brine Marija, nema ni onih mnogih briga za koje se brine Marta. 

Nakon ove zgode o Marti i Mariji ne možemo se ne zapitati što je to što se nas bezuvjetno tiče, koja je to samo jedna stvar za koju se brinemo, što mislimo da je jedno jedino potrebno, vrijedno i daje smisao našim mnogim brigama.

Zapamtimo, u životu možemo imati samo jednu brigu koja nas se bezuvjetno tiče. Sve druge brige postaju važne samo ako nas vode prema našoj krajnjoj brizi, prema onomu šta je za nas, u vjeri Crkve, jedno i vrhovno. Onaj tko je zaokupljen samo jednom stvari koja je nužna i koja ga se tiče na bezuvjetan način, kako je to pokazala Marija, ima pod nogama mnoge stvari. Te mnoge stvari ga zanimaju i brinu, ali kad ih izgubi ne gubi ono jedino što mu je potrebno i što mu se nikada neće oduzeti. No, isto tako moramo imati na umu da ta naša jedina briga, tj. ona za koju se brinemo na bezuvjetan način, nije bez odnosa prema mnogim brigama. Naš odnos prema mnogim brigama proizlazi upravo iz ove jedne i jedine brige koja nas se tiče kao nijedna druga. Naša gostoljubivost proizlazi iz naše posvećenosti onome što nas se tiče na bezuvjetan način. Tako je i gostoljubivost svetoga Pavla i gostoljubivost Pracrkve prema poganima, koji su bili isključeni iz spasenja pridržanoga samo Izraelu, učinili da i pogani budu dionici spasenja. Time su Pavao, a i čitava Crkva, pridonijeli širenju radosne vijesti o Božjoj volji koja hoće da se svi ljudi spase. Pavao je ugostio Riječ, a onda je tu Riječ nosio u goste poganima, kako bi i oni došli do spoznaje što je to jedno jedino potrebno da bi nas Božje spasenje dostiglo i da bi život u cjelini postao smislen.

Uz dopuštenje uredništva, prenosimo propovijed dr. sc. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.