Sluga Božji fra Ante Antić isticao se izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.

U nastavku prenosimo svjedočanstvo s. Marije Petričević objavljeno na portalu Otac Ante Antić:

Stajala sam pred njim nekoliko dana nakon što sam diplomirala. Zastala sam na raskršću života. Motrio me njegov duboki, pronicavi pogled, koji je ponirao u dubine moje duše. Znala sam da ću iz njegovih usta najsigurnije čuti volju Očevu. Često me, gledajući crveno svjetlo pred njegovom ispovjedaonicom, obuzeo neki tajanstveni, pritajeni strah. Kako izgleda taj redovnik? A on mi se približio krotka, blaga, samilosna pogleda, kao mistični likovi El Greca. I srce se nužno moralo otkriti tom Božjem čovjeku.

“Oče”, prozborih drhtavim glasom – “došla sam k Vama. Upravo sam diplomirala. Nalazim se na raskršću…Ćutim da me Bog zove k sebi, da me progoni… Recite mi što hoće od mene. Kamo me zove? Sve ću učiniti što hoće od mene…Samo mi recite što je volja Njegova!”

Bez riječi mi pokaza na sjedalicu. Lakim pokretom ruke skupih skute svog crnog otmjenog ogrtača i sjedoh. Nasta tajanstveni muk. Smotrih ga netremice. Sjedio je nasuprot meni. Pred sobom je držao otvoren brevijar i mogla sam opaziti više svetih sličica koje je za vrijeme našega razgovora često motrio. Većinom u početku.

Atmosfera bijaše ispunjena nekom svetom ozbiljnošću, ja osjetih da stojim pred većim autoritetom nego što sam stajala pred svojim profesorima.

Držao je oči oborene, a onda me iznenada pogledao, časkom zadržavajući sjaj, koji je iz njih izbijao, na mome licu i zjenama. Kako bijaše ispitljiv, pronicav, dubok i blag taj pogled! Kao da je želio zaroniti u dubine moje duše i iznijeti na svjetlo što u njima skrivam. Započeo je razgovor spontano: o studiju, o diplomskom ispitu. Zanimao se kako sam učila, kakvim uspjehom sam završila studij. A onda me zamolio da mu iskreno odgovorim na sva pitanja. Obećah. Atmosfera bijaše ispunjena nekom svetom ozbiljnošću, ja osjetih da stojim pred većim autoritetom nego što sam stajala pred svojim profesorima. Sklopih ruke i zazvah Duha svjetlosti.

“Prema čemu imate sklonosti, simpatije, ambicije…? (Najprije u vezi literature)”. Odgovorih mu da me privlači književnost, poezija, estetika – umjetnost. Potanko je ispitivao o svemu visokim izrazom intelektualca, pokazujući pri tome veliko znanje. A onda je, skoro neprimjetno, prešao na duhovno područje. Kakve su i koje sklonosti moje duše, moga srca? Moji ideali? Moje simpatije? Koje su mi godine bile najteže? Volim li Bezgrešnu?

“Koju krepost najviše volite?” Čistoću. “Kako je s njom?” I ja odgovorih kako sam od ranog djetinjstva uvijek molila Majci Božjoj tri Zdravomarije za svetu čistoću, kad još nisam pravo znala što je to, i nastavih: Uvjerena sam da me Ona sačuvala čistu.

“Kakva je poniznost? Jeste li se ikada bunili protiv Boga?” Trebalo je mirno izdržati njegova pitanja, jer ih je postavljao kako onaj koji ima vlast i iskreno mu na sve odgovoriti. Sinuše mi najednom sve moje borbe s Onim koji me “progonio”, koji mi nije dao mira, koji nije dao da se zaustavim na ovoj “zemlji”, zagorčao sve sjetilne radosti, koji me zvao na strmovit put – mučan i naporan. Sjetih se kako sam pred kratko vrijeme proživljavala sav svoj nutarnji bunt protiv onoga koji i meni brani “ovozemaljsku sreću”, bunt demona – u vječitoj borbi suprotnosti. I dok sam pisala svoju diplomsku radnju o Kranjčeviću, pod naslovom “Uzvišenost i prokletstvo genija”, genija koji je razapet između krajnosti, iznijela sam sliku svoje duše.

I otac mi tada reče: “Vi ste sposobni da se poput Serafina vinete do najvećih visina, ali isto tako poput Lucifera do najdubljih dubina. Evo, ove suprotnosti morate izjednačiti. Od vertikale treba postati horizontala.” I pružio je ruke u vodoravnom položaju da mi to pokaže. Onda me pitao o zvanju, o Božjem pozivu.

Vi ste sposobni da se poput Serafina vinete do najvećih visina, ali isto tako poput Lucifera do najdubljih dubina.

“Recite mi, oče, što je volja Božja. Recite mi što On hoće od mene, jer ćutim da me zove, da me progoni. Sve ću učiniti samo da doznam što hoće od mene, jer mu se više ne mogu opirati”. I bila sam sigurna da ću u njegovoj riječi čut glas Božji. On mi postavi pitanje: “Recite mi spontano, bez i najmanjeg razmišljanja, što najviše tražite?”. Odgovorih: “Puninu i mir”. Nastala je na tren duboka šutnja, a onda će on: “To je najbolji dokaz da vas Bog zove i želi za svoju ljubav, da imate zvanje (redovničko) što tražite puninu i mir i što su granice vašeg traženja neizmjerne (jer rekoh da ćutim potrebu ljubim onoga koji će mene ljubiti neizmjerno, meni pripadati bez granica, a ja njemu). Sam Bog je punina koja jedina može ispuniti vaš srce… On je mir!”

I u zanosu nastavio je govoriti o Bogu, o Njegovim savršenostima. Iz njega je izbijala svjetlost. Neki rajski osmjeh prelio mu usne, koje su bile tako lijepe da sam ih časkom hotimice motrila, a pogled bi mu se zaustavio pun neke tople ljubavi. Tokom razgovora zvao bi me imenom, a ja sam ćutjela da se nalazim u društvu bića koje mi želi dobro, koje me voli vrhunaravnom ljubavlju, koje je spremno da mi pomogne, da se za mene žrtvuje. I osjetih takvu sigurnost i mir u duši, veliki mir i radost zbog odgovora Božjeg da me k sebi zove, da me hoće. On tako velik i neizmjeran ima neko povjerenje u mene, hoće moju suradnju, moju ljubav. O radosti, o neizmjerne sreće! Baš On koji je neizmjeran, koji je sve! I duša mi je, zbog ove velike sreće tonula u ništavilo pred Njim, dok mi se činilo da me On na svojim velikim krilima ljubavi izdiže iz ponora i nosi u visine… Da, odredio si nas za veliku ljubav, za beskrajnu sreću!

Sam Bog je punina koja jedina može ispuniti vaš srce… On je mir!”

Otac nastavi: “Bog vas zove… U vama su neshvatljive, još neotkrivene dubine ljubavi. Trebate prokrčiti sve putove, sve klance da stignete do svog ideala – Krista! Neka va svodi Duh Božji. Predajte mu se…”

I na kraju razgovora, kada ga htjedoh pozdraviti puna mira, radosti i sigurnosti, on me zadrža svojim pogledom. Reče mi zatim da kleknem. Spustih se na koljena pred njim. Prođoše sekunde u muku. Želeći vidjeti što je, podigoh pogled. On me blago i ljubazno motrio. I ja vidjeh kako je nad mojom glavom raskrilio ruke i držeći ih tako izgovarao svoj blagoslov: “Blagoslovio te Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti. Bio pred tobom da te vodi, bio za tobom da te štiti, bio nad tobom da te brani… Ništa ne uspio neprijatelj protiv tebe i sin ti bezakonja ne naudio!”.

I nastavi šapatom punim ljubavi: “Bog neka bude tvoja radost, tvoja utjeha, tvoja ljubav i tvoj mir!”. Zatim mi pruži medaljicu Bezgrešne rekavši mi da ju objesim oko vrata. Dade mi u ruku knjigu Grigniona “Prava pobožnost Majci Božjoj” i smješeći se i motreći me nestade za vratima. A meni se činilo da me netko na krilima nosi visoko, visoko – u zagrljaj Božji.

(S. Marija Petričević: “Duh ljubavi – prva biografija sluge Božjeg dobrog oca fra Ante Antića/Split 1966.)