Prije mnogo godina pročitao sam priču koja je obišla novine i koja me se duboko dojmila. Malenog dječaka iz Madisona, starog devet godina, siroče od najranijeg djetinjstva, posvojio je farmer iz doma u Milwaukeeju. Neko vrijeme nakon što je došao u svoju novu obitelj, dječak je imao priliku primijetiti vrlo loše ponašanje od strane farmerove žene i smatrao je svojom dužnošću obavijestiti muža. No žena je tako oštro poricala optužbe da je farmer bio uvjeren da je njegova supruga oklevetana. Supruga je tada inzistirala da dječaka treba bičevati sve dok ne povuče ono što je rekao. Muž je, uzevši bič, objesio dijete o gredu u sobi i bičevao ga gotovo dva sata, s toliko divljaštva da je krv tekla po zemlji. Napokon je zastao i upitao dijete ustraje li još uvijek u onome što je rekao. “Oče,” rekao je, “rekao sam istinu i ne mogu to povući govoreći laž.” Okrutna je žena ponovno inzistirala da njezin muž treba nastaviti s onim što je nazivala njegovom dužnošću. Udarci su ponovno započeli s obnovljenim bijesom i nastavili su se sve dok jadnik nije pao gotovo beživotan u ruke svoga krvnika, kojemu je rekao, bacivši mu male ručice oko vrata: “Oče, oče, umirem! Rekao sam istinu!” I izdahnuo je. Sud u Madisonu osudio je bijednu ženu koja je osuđena za zločin, a njen muž je osuđen kao krivac za ubojstvo svojeg usvojenog djeteta; konačno je mlado siroče proglašeno mučenikom istine.

Ne postoji takva stvar kao što je urođeni lažljivac. Lažljivci se stvaraju, a ne rađaju.

Negdje usput, taj je mali dječak bio naučen vrijednosti istine, a ona mu je značila više od samog života. Danas, nažalost, djeca ne cijene istinu tako visoko; zapravo, neku djecu sami roditelji uče lagati. Istinitost je moralna vrlina koja nas tjera da govorimo istinu u svim okolnostima. Isključuje svako licemjerje i dvoličnost i, isto tako, naginje čovjeka da vjerno izvrši svoja obećanja. Laganje se tehnički definira kao namjerno govorenje protiv nečijeg uma. Njegova zlonamjernost leži u činjenici da uključuje korištenje prirodne sposobnosti na način koji je izravno suprotan njezinom prirodnom cilju ili svrsi i, kao takav, intrinzično je zao i zabranjen Osmom zapovijedi i brojnim drugim biblijskim učenjima, poput onih iz poslanica sv. Pavla, koji kaže: “Zato odbacite laž, govorite istinu svojim bližnjima; jer smo udovi jedni drugima” (Ef 4,25).

Ne postoji takva stvar kao što je urođeni lažljivac. Lažljivci se stvaraju, a ne rađaju. Ako se roditelji osvrnu na najranije dane razuma svoje djece, prisjetit će se da je malo dijete po svojoj prirodi bilo bolno istinito. Vrijeme koje je djetetu bilo potrebno da ispriča priču o incidentu bilo je razdražujuće. To je bilo zbog njegove želje da bude precizan. Kasnije, zbog nestrpljivosti roditelja, nedostatka suosjećajnog razumijevanja i nedostatka roditeljske mašte, dijete je počelo shvaćati da postoji mali postotak preciznosti i istine.

Lažljivost je progresivna stvar kod mnogih roditelja. Kada roditelj obeća da će ostaviti upaljeno svjetlo u djetetovoj sobi kada ono ide na spavanje, svjetlo treba ostaviti upaljeno. Ako se djetetu da obećanje – “Odmah dolazim dolje ako me budeš trebao” – a roditelj umjesto toga ode kod susjeda na karte, kako će dijete naučiti biti iskreno? Kada je dijete starije i traži novčić za kornet sladoleda i kad mu se kaže “Nemam ni lipe u kući”, a onda ga, nekoliko trenutaka kasnije, pošalju u trgovinu na uglu kutija cigareta, netko laže, a dijete zna “tko”. Ako je dijete poslano na vrata i rečeno mu da “kaže gospođi da je majka vani”, a ona je zapravo u kućnom ogrtaču i uvijačima za kosu u četiri popodne, u susjednoj sobi, tko koga uči da laže?

Nažalost, nekim roditeljima čine govorenje istine težak je posao. Pretpostavimo da dijete slučajno razbije onu vazu koju ste osvojili i spremno prizna djelo; budite dovoljno mudri da ga pohvalite za iskrenost i pustite to. Ne postoji vaza na cijelom svijetu koja je vrijedna cijene istine, a ako ste dovoljno blesavi (i dovoljno glupi) da poletite s ručke i kaznite tako čestito dijete, vrlo je vjerojatno da će sljedeći put pokušati izbjeći vrijeđanje ili fizičko nasilje laganjem.

Kad imate neovisni dokaz da je vaše dijete lagalo, izduženo i namrgođeno lice te prijeteću ruku loš je način da ga impresionirate njegovim nedjelom. Odvedite ga u stranu i mirno ga pokušajte natjerati da vidi u kakvo bi užasno stanje svijet zapao kad bi svi lagali. Reci mu o osmoj zapovijedi, što zahtijeva i što zabranjuje. Riječi Svetoga pisma su toliko dojmile sv. Andriju Avellina (um. 1608.), koji je započeo svoju karijeru kao svećenik-pravnik u Napulju. Jednog dana, silno nestrpljiv da dobije ne baš važan slučaj, dopustio si je dati izjavu za koju je znao da je neistinita. Kasnije, dok je čitao svoju Bibliju, naišao je na ove riječi koje se nalaze u Knjizi Mudrosti (1,11): “Lažljiva usta ubijaju dušu.” Bio je toliko ispunjen grižnjom savjesti da je posve napustio svoj rad na sudovima i posvetio se pokori i brizi za duše. (Upravo sam razmišljao, dok ovo pišem, da bi nam užasno nedostajalo pravnog savjetnika kad bi svaki odvjetnik koji je ikada rekao laž učinio isto!)