Na blagdan Male Gospe donosimo homiliju vlč. Vladimira Delića iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Jedna legenda govori o redovniku koji je svake godine 8. rujna čuo u snu pjesme neobične ljepote.
Čudio se i nije mu bilo jasno zašto se to događa uvijek istoga dana u godini pa je tražio u molitvi razjašnjenje s neba.
Dobio je odgovor da je toga dana rođendan Blažene Djevice Marije, nebeske majke, te cijelo nebo združeno pjeva njoj u čast.
Bez obzira je li ova legenda istinita ili nije, i mi se danas pridružujemo slavljeničkoj pjesmi nebeskih anđela i svetaca, čestitajući joj rođendan. Na neki način danas i mi slavimo svoj rođendan. Rođenje Marijino bilo je početak ljepšeg svijeta koji se zove otkupljeno čovječanstvo. Ona je prva u toj procesiji spasenja.
Svjetlost Otkupljenja zasjala je kasnije, u betlehemskoj noći, u kojoj se po Mariji pojavilo Sunce spasenja. No, sama priroda nam pokazuje da se, prije no što se sunce pojavi, pojave sunčeve zrake u obliku rumenila rane zore na nebu. Ta zora utjeha je bolesniku koji se muči i ne spava cijelu noć.
Ona je utjeha zalutalom putniku.
Zora je sa svojim rumenilom najljepši dio dana.
I Marijino rođenje je kao zora, početak spasenja. Ono što su u Betlehemu anđeli naviještali čitavom čovječanstvu to je zapravo već počelo njezinim rođenjem, koje je završetak jednoga veledoba (Staroga zavjeta) i početak jednoga drugoga, još većeg doba (Novog zavjeta). Joakim i Ana, Marijini roditelji, nisu spomenuti u Sv. pismu.
No, njihova imena se prvi put spominju u apokrifnom spisu iz 2. stoljeća. Ovaj spis opisuje Joakima kao veoma bogatog čovjeka koji je prihod svojih dobara dijelio nadvoje: jedan dio davao je narodu a drugi je prinosio kao žrtvu Bogu za oproštenje svojih grijeha. Neki poznanik mu je prigovorio i pomalo podrugljivo naglasio da njegova pravednost nema vrijednosti, jer Joakim nema potomstvo. Podsjetimo da je u Starom zavjetu onaj koji nema potomstvo smatran kažnjenim od Boga.
To je Joakima jako pogodilo pa se povukao u pustinju gdje je postio i molio kako bi mu Bog podario potomstvo. Njegova supruga Ana također je molila i vapila za isto. Njihove molitve i žrtve Bog je uslišao.
Ana je u svojoj poodmakloj dobi rodila kći i dala joj ime Marija.
Svi smo vidjeli stare slike koje prikazuju Joakima, Anu i malu Mariju. Umjetnici su ih prikazivali kao sretnu i bezbrižnu obitelj. Zaogrnuti svečanim plaštevima, uredno počešljani, blaženih lica, bezbrižno sjede za stolom na kojem je zdjela puna voća. Lijepo da ljepše i čarobnije ne može biti.
No, kad zavirimo u svakodnevicu, u stvarnost života, vidimo da Marijina obitelj nije živjela bezbrižno i idilično. Nisu oni stalno sjedili za stolom i slikali se. I oni su imali besanih noći i problema, i straha, i neizvjesnosti, i mnogih napora života. Kako su opstali? Što ih je jačalo? Kako su mogli ići naprijed? Božja blizina!
Oni su voljeli Boga iznad svega i Bog je volio njih!
Joakim i Ana dugo su molili i dugo su bili strpljivi. Zato ih je Bog pohodio! No, nisu tim Božjim pohođenjem i uslišanjem nestali svi njihovi problemi, strahovi i muke života. Unatoč svemu, Marija je imala oca i majku koji vjerojatno nisu imali sve, ali su imali i sačuvali ljubav u obitelji.
Nisu ni slutili što će Bog još tražiti od njih precrtavajući njihove planove, stavljajući ih na kušnju, i to u vatru nerazumijevanja, neizvjesnosti pa i sramote pred svijetom.
Jesu li naši roditelji i djedovi i bake imali sve?
Je li i njih mučio strah, neimaština? Često su jedva spajali „kraj s krajem“! Mladi ljudi danas su robovi straha, točnije bezvoljnosti. Boje se budućnosti jer su dopustili da im mozak ispiru mediji, javnost, moderni bolesni mentalitet. Jesam li ja imao sve?
Jesi li ti imao sve? Imali smo ono što je najbitnije da odrastemo i da budemo ljudi. Danas djeca imaju sve! Imaju oca taksistu i majku koja se osjeća poniženo, čak zlostavljano dok obavlja kućanske poslove.
Dijete mora gotovo svakodnevno trenirati, kao da će svi biti vrhunski sportaši. Tate to očekuju! Ako im predložiš da nakon prve pričesti budu ministranti, ma neee… Tata je već negativno odgovorio: „Pa to nije in, to nije unosno!“ A da ne kažem kako njihova djeca nisu dobila ljubav, nego sredstva utjehe za ljubav.
„Evo ti, dijete moje, sve što želiš: novac, mobitel, filmić. Ne, ne moraš ti ništa! Sve ću ja za tebe! Ti ćeš biti slavan nogometaš! Daj sve od sebe za svoje tijelo i budi ponos svojih roditelja. Kakva misa? Kakva crkva? Ajd’, ako se odlučimo slaviti tvoju krizmu, imaš još vremena! No bilo bi dobro da znamo barem godinu i pol unaprijed kako bismo rezervirali restoran, najbolji bend i tamburaše…“
Zbog takve majke i oca djeca nikad neće shvatiti da je Bog ljubav jer tu ljubav u svojim roditeljima nisu dobili. Kad će tvoja vjera postati život, a ne stara slika ili „kućni Betlehem“ koji izvlačiš iz prašine jednom u godini u vremenu kad mora sve svjetlucati, a ti slaviti Kristovo rođenje bez Njega, bez Boga?
U tome presudnu ulogu ima tvoja slika o Bogu.
One pobožne slike koje spomenuh i koje prikazuju idiličnu obitelj Joakima, Ane i male Marije ponegdje sa zidova skine vrijeme, ponegdje ratni vihor. A svakako ih trebamo skidati sa zidova svojih srca kad shvatimo da ne odgovaraju temeljnoj Božjoj ljubavi i pozivu.
Često u svojoj okolini susrećemo ljude kojima je Bog, a to znači i autentični vjerski život, veliko, teško breme. Nikakve radosti! „Pa dobro, ajd’, obavit ćemo i to, ali ništa previše, nikakve obveze ne želimo!“
Starozavjetni prorok Izaija govorio je takvima koji su izgubili vjeru u Boga, a to vrijedi i za naš svijet danas: „Jer evo tmina pokriva zemlju i mrak naroda. Ali nad tobom sja Gospod. Nad tobom svijetli njegova slava.“ Cijelu dugu tamnu noć, od raja zemaljskog do Krista, kao mirna zvijezda nad nemirnim ljudskim životom sjalo je Božje obećanje o Ženi koja će uvijek biti protivnica tame i Sotone. Narod je vjerovao i iščekivao.
Spasitelja su slavili kao Sunce pravde i zato mi njegovu Majku nazivamo Zvijezdom jutarnjom.
Da, Marija je Zvijezda jutarnja cijele Crkve, svih nas. Milijuni prvih kršćana pali su kao žrtve zbog vjere u Isusa Krista, ali se na oltarima skrivenim pod zemljom nisu ugasile svjetiljke koje su gorjele kod Marijine slike.
Jedna od tih slika predstavlja Mariju koja u naručju drži Isusa nad kojim sija betlehemska zvijezda, a sa strane prorok Izaija – marijanski prorok, koji desnicom pokazuje zvijezdu, a u ljevici drži smotak papira s proroštvom o djevičanskoj Majci i velikom svjetlu koje će se pojaviti nad našim svijetom.
Te zadimljene slike u katakombama kažu tko je bio na smrt osuđenim kršćanima zvijezda vodilja.
Zadimljene slike ili zadimljena srca današnjih ljudi koji su na Boga zaboravili uklonivši ga iz svojih obitelji, iz svojih srca. Neka se upale one svjetiljke koje su gorjele na čast milijunima kršćana koji su svjesno ginuli za svoju vjeru u Krista i neka zasvijetle suvremenim obiteljima.
Život bez Boga! Vjera na „točkice“ samo kod slavlja sakramenata jer „takav je red… svi slave pa bismo mogli i mi!“
Poput praznih baterija u mobitelu. Bez punjača! Život koji nije povezan s Bogom postaje prazan! Prazni kršćani! Kršćani bez punjača! Kršćani bez Boga!
Marija posjeduje hrabrost žene, hrabrost majke, hrabrost koju je Eva iskoristila izazivajući Boga i suprotstavljajući mu se. Marija sluša, razmišlja, sumnja, pita. Unatoč svemu, odgovara: „Evo me!“ „Tu sam, Bože!“
Ne pita kako će živjeti, od čega će živjeti, hoće li biti nezaposlena… U tom odgovoru „Evo me!“ otkriva se sva njezina ljepota, ljepota koja ne zaštićuje od patnje, nego ljepota koja će kroz patnju postati još izraženija, jasnija, dublja.
Neka nas ta ljepota ne ostavi bez daha, već nas potakne da joj i mi postanemo slični.
Upravo slavlje njezina rođenja jest slavlje ljepote Božjeg dara.
Da! I u tebi leži ljepota darovana od Boga.
Joakim i Ana dobili su u svoj dom predvorje i okus neba, ljepotu Božjeg dara i nebeskog svijeta. I u našim obiteljima neka se nebo spusti na zemlju. Neka i u njih Bog spusti svoje najveće blago, svoju najveću ljepotu.
Počni i ti srcem činiti, srcem djelovati i srcem ljubiti i zajedno s onim starim redovnikom kojeg spomenuh na početku osluškuj nebeske zvuke, ljepotu slavljeničke pjesme, nasmiješi se, zapjevaj i reci: Da, i ja želim svoj život staviti tebi, Bože, na raspolaganje.