Korizmene tribine „Može li kršćanin opstati u nekršćanskom svijetu?“ pri Franjevačkom samostanu Hercegovačke franjevačke provincije i crkvi Bezgrešnog začeća BDM održavaju se kroz šest susreta svakog četvrtka u 19 sati, a prvi gost na tribinama bio je poznati hrvatski glumac Robert Kurbaša.

Na pitanje voditelja tribina Ivana Taševa nada li se se u preporod svijeta, Kurbaša je odgovorio kako je optimističan. „Po naravi sam optimist, mislim da bismo svi trebali biti optimisti koliko god to teško bilo. Sigurno nam nije teže nego u ono vrijeme kada je Isus hodao zemljom jer to su bila uistinu teška vremena kada je Isus zapravo pobijedio Zlo svojom smrću. Ne samo to, već je unio toliki optimizam u ljude da im smrt nije ništa značila. Mi svi sami u sebi moramo pobijediti taj strah. Kažu da je najveći strah kod ljudi strah od nepoznatog, pogotovo od smrti što možemo smatrati krajnjom destinacijom nepoznatog. Sveci ranog kršćanstva su ginuli kao od šale, ali je njima smrt predstavljala novi život“, naveo je Kurbaša izrazivši kako mu izgleda da sve ide u tom smjeru da će se i ljudi danas morati duboko suočiti s činjenicom smrti te ju pobijediti za života. „Dok smo živi moramo osvijestiti da je smrt svojevrsni nastavak života i tada se nećemo morati bojati za ovo danas i ovo sada, već ćemo moći živjeti ovaj trenutak kroz Kristov nauk. I to je put“, rekao je Kurbaša.

Kao glumac osjeća se poput žrtve sustava i estetike šoka u tzv. teatru krvi i sperme u kojem je katarza zapostavljena.

Sustav kazališta, odnosno glumački svijet Kurbaša opisuje kao svijet bez sluha za kršćanske vrednote. „Ja pripadam tom svijetu. Diplomirani sam glumac, završio sam akademiju i imam puno kolega, iako ne puno prijatelja u tom svijetu. Međutim, ne volim govoriti o imenima i nećemo, možemo općenito generalizirati. Nažalost tendencije su takve, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno, da je umjetnost samo onda kada vas na neki način šokira. Katarza je stavljena u neki drugi plan. Repertoar hrvatskih kazališta i velikih institucija je tzv. teatar krvi i sperme“, naveo je Kurbaša te rekao da se kao glumac osjeća poput žrtve takvog sustava u kulturi jer je sustav perfidan i obojan navodnim rodnim ili sl. pravima i ravnopravnostima, ali se esencija, odnosno duh čovjeka uništava.

Glumac svjedoči da je napustio ansambl Hrvatskog narodnog kazališta Split čiji član je bio 9 godina jer je shvatio da je sve važnije od gledatelja, pisca, a time i od samoga glumca. „Nisam mogao izdržati u tom svijetu, digao sam sidro, otišao u slobodnjake i prodisao. Ali i dalje mi je, subjektivno govoreći, jako teško“, naveo je Kurbaša te potvrdio da se ne stidi svojih uloga u hrvatskim sapunicama za koje kaže da su ipak jedan žanr koji donekle njeguje i hrvatski jezik.

„Naravno da ima uspješnih ljudi koji razmišljaju poput nas, koji imaju tradicionalne vrijednosti, međutim oni su, na neki način, van sustava“, rekao je glumac spominjući da gledajući unazad dvadesetak godina nije vidio proizvod koji odiše kršćanskom estetikom te da nije vidio ni neki suvisli film o Domovinskom ratu.

U 21. stoljeću ćemo se ili uništiti ili ćemo zakoračiti u 22. stoljeće

Kurbaša je također rekao da se velike stvari događaju i u najpoznatijoj filmskoj industriji, navodeći slučaj moćnika Hollywooda Harveya Weinsteina koji je pravomoćno osuđen za preko sto slučajeva raznog seksualnog uznemiravanja. „Taj čovjek je bio alfa i omega filmske industrije. Ako ste vi mlada ženska osoba i želite uspjeti u tom svijetu, morate pristati na ta pravila igre inače vas nema“, rekao je Kurbaša te nastavio: „Glumac se smatra umjetnim bićem, automatom kojem praktički ubacite pet kuna u leđa i on će čitati vaše misli i raditi sve što želite. Tako se ponašaju producenti, režiseri iz onog svijeta u Americi, a vjerujte i ovdje u Hrvatskoj. Etika i moral u glumačkom zanatu ne postoje. Moral kao takav je kategorija koja vas kreativno koči. Vi ako niste u stanju izaći iz vlastite kože, pa makar i u onaj loši ekstrem, vi niste umjetnik. Vlada estetika šoka (…) Ja mislim da je cijela ta paradigma loša i da stvari treba resetirati“, naveo je Kurbaša pojašnjavajući da se ne nalazimo u tzv. post-postmoderni: „Nama je nužna renesansa. Nužna nam je revitalizacija ljudskog duha ili nas neće biti.“

Kurbaša smatra da se danas ne postavlja pitanje: Može li kršćanin opstati u takvome svijetu?, već da kršćanin mora opstati. „Moramo djelovati kršćanskim alatima, jer ako počnemo kao oni, postat ćemo kao oni. Mislim da ovdje vrijedi Isusova: Ako te netko po obrazu okreni mu i drugi (…) I u tom svijetu ima puno ljudi koji su jednostavno neinformirani, preplašeni i nesvjesni da je to put koji vodi u provaliju. Treba razgovarati, pozvati i suprotnu stranu, vidjeti u čemu je problem. To će biti dug i naporan proces. Vjerojatno je to ono što nam 21. stoljeće nudi. Ili ćemo se uništiti unutra, u sebi ili ćemo zakoračiti u 22. stoljeće.“

Prisjetivši se studentskih dana na akademiji, Kurbaša podsjeća da je zlo ljudima na neki način privlačno. „Zlo je privlačno, ono nosi dramu. Čovjek koji je dobar, svetac on je u sebi i miruje. Naoko nije zanimljiv. On stoji. Tko ima oko, taj će naravno vidjeti da je blag i mudar. Da u njemu postoji znanje. Međutim, čovjek se rađa kao tabula rasa u svom odrastanju i sazrijevanju treba tek dođi do stadija da ga to privlači“, rekao je te pozvao sve da se aktivno uključe u promišljanje o svim stvarima i javno djeluju kako bi mogli oblikovati društvo kako žele. Svoje misli Kurbaša je zaključio izrazivši da je glumac onoliko dobar koliko je povezan sa samim sobom, a to je duhovni aspekt osobe. „Postoje alati i mislim da, što je čovjek bolji da će bolje obavljati bilo koji posao, bio on vodoinstalater, električar ili ekonomist. Tada će imati više suosjećanja, a to je ključ boljitka društva na svim razinama. Kroz suosjećanje gradimo društvo boljim”, rekao je te potvrdio da to uključuje prema svima, tako i prema nekršćanskom svijetu.