Sigurno se i vama dogodilo da ste prvi put čuli za nekoga svetca i niste o njemu niste znali puno. Tako je i meni bilo s Padre Pijom. O njemu nisam znala ništa, a prvi moj doticaj s njim bio je kada smo molili za zdravlje jednog čovjeka. Nakon toga dogodilo se nešto neočekivano. Ovaj svetac je potiho ušao u moje srce i ostao tu. Kroz molitvu osjetila sam njegov snažni zagovor u svome životu i obećala sam mu hodočastiti prvom prilikom. I nakon sedam godina otvorila se prilika posjetiti San Giovanni Rotondo koju sam rado iskoristila i ni trenutak nisam požalila.

San Giovanni Rotondo

Naše hodočašće započeli smo mjestima vezanim za sv. Franju i zaista mogu reći da je svako mjesto bilo posebno na svoj način. No cijelo vrijeme nekako sam mislima već bila u San Giovanni Rotondu i jedva sam čekala doći tamo. Kada smo došli u San Giovanni Rotondo činilo mi se kao da sanjam. Prvo smo ušli u  stari dio crkve gdje Padre Pio svakodnevno slavio svetu misu. Osjećaj je bio neopisiv. Stajati na mjestu gdje je on stajao, klečati na mjestu gdje je on klečao i u konačnici moliti se na mjestu gdje je on molio bilo je na trenutak nestvarno kao da sam na tren mogla zagrliti tu svetost koja se osjećala u zraku. Imala sam osjećaj da mi je srce počelo jače udarati i osjećati koliko je to mjesto natopljeno milošću. Promatrala sam ispovjedaonicu u kojoj je svakodnevno boravio nekoliko sati i promišljala koliko duša je tu susrelo Boga i otišlo od tud u slobodi.

Gledajući to mjesto osjetila sam koliko sam često daleko od Gospodina i koliko često dopustim da me slabosti svladaju.

Nakon toga otišli smo do križa pred kojim je Padre Pio dobio stigme. Gledajući to mjesto osjetila sam koliko sam često daleko od Gospodina i koliko često dopustim da me slabosti svladaju. Za razliku od ovog poniznog sveca koji je do kraja uzljubio Kristov križ da je njegovu patnju preuzeo na sebe. Toliko je u srcu želio suobličiti se s Kristom da je i njegove rane ponio na sebi.

Križ pred kojim je dobio stigme/Foto: Ivana Markić

Potom smo se uputili do njegove sobe i ostalih prostorija vezanih za njegov život. Svaki kutak govorio je za sebe, govorio je o njegovoj svetosti, ali posebno o poniznosti. Predivno je bilo primijetiti da je sve upućivalo na Gospodina. Jedan maleni i skromni svećenik pred Gospodinom postaje velik.

Soba Padre Pija

Pomislila sam kako je zapravo to posebno, bez obzira na različitost jezika Gospodin je isti.

Navečer smo došli u crkvu na klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu i bilo je zaista posebno klečati pred Isusom, a ne razumjeti previše molitve koje su se izgovarale na talijanskom jeziku. Pomislila sam kako je zapravo to posebno, bez obzira na različitost jezika Gospodin je isti. On čuje molitvu našeg srca, ali i govori jezikom kojim ga razumijem. Nekako sam u srcu osjetila da sam trebala doći ovdje, osjetiti taj mir, tu tišinu. Svoju rutinu i svakodnevnicu zamijeniti na tren mjestom gdje se isprepliću poniznost i svetost, gdje Nebo dodiruje zemlju.

Crkva Gospe od Milosti

Svetačke ruke

Kada smo došli u kriptu nove bazilike gdje se čuva neraspadnuto tijelo Padre Pija pogled mi je zastao na njegovim rukama, onako već pomalo posušenim, crnim  te s kožom i noktima koji su pomalo odvojeni od kostiju. Gledajući ih zapitala sam se koliko puta je Gospodin preko ovih ruku udijelio oprost ljudima, koliko puta je preko ovih ruku sam Gospodin došao na oltar pod prilikom kruha i vina, koliko puta je preko ovih ruku Gospodin druge utješio, zagrlio, uputio na pravi put i blagoslovio. Koliko puta su ove ruke pokušali “svezati” jer je Gospodin preko njih činio čudesa, ali nisu mogli. Vjerujem da je često puta pružio i ruku pomirenja onima koji su ga gazili, koji su iznosili lažne činjenice o njemu. Bile su to posebne ruke, svetačke.

Koliko puta su ove ruke pokušali “svezati” jer je Gospodin preko njih činio čudesa, ali nisu mogli.

Neraspadnuto tijelo Padre Pija/Ivana Markić

Zapitala sam se koliko puta sam svojim rukama ja nekog prigrlila, a koliko puta odgurnula, koliko sam puta nekom pružila pomoć, a koliko puta ostala suzdržana. Zastala sam na tren pored tog tijela koje svjedoči onaj vječni život i propitivala se kuda koračam i kamo ću stići.

Brojni hodočasnici su se izmjenjivali pored njegova neraspadnutog tijela i svatko je u srcu nosio svoju potrebu i svoju nakanu. A Padre, vjerujem, sve pozorno sluša i prenosi Gospodinu. Vjerujem da gorljivo prenosi svaki vapaj, svaku molitvu.

Životna lekcija

Iznijeti svoje nakane možda mi je po prvi put bilo čudno jer sam promatrajući njega prepoznala koliko su isprazne, prolazne i svjetovne. Prepoznala sam se kako često tražim vlastitu ugodu i zaboravljam tražiti Očevu volju. A Padre cijeli svoj život podređuje toj volji. Iako nije shvaćao i nije razumio, prihvaćao je. Zaista mi je dao veliki zadatak, a to je da unatoč svemu naučim prihvaćati Očevu volju jer tek tada će sve dobiti svoj smisao. Padre Pio me podsjetio na Isusove riječi: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati”(Mt 6,33).

Zaista mogu reći da je recept Padre Pija za sreću, traženje i prihvaćanje Očeve volje. Njegov život je potvrda toga. Sigurna sam da ćemo tražeći Očevu volju i mi biti istinski sretni. Naučimo prihvaćati Božji plan za naš život i onda kada ništa ne razumijemo i kada nam izgleda da se oko nas sve raspada. Sjetimo se da ne tražimo ugodu i sreću na ovome svijetu nego svoje korake upravljamo ka vječnosti.