Prije nekoliko dana u razgovoru s kolegom svećenikom, osluškujući težinu bremena svećeničke službe koji nosi, čujem vapaj njegove nezadovoljne nutrine dok mi ponavlja više puta – svijet se promijenio, ljudi koji sebe zovu kršćanima to više nisu, a oni su i dalje tu oko nas… On je nastavio svoju jadikovku, a meni je na um neprestano dolazila jedna priča iz evanđelja. I to ona o kralju koji je pozvao uzvanike na svadbenu gozbu. Kako je učinio sve, i to baš sve – pripremio obrok, uredio svečanu dvoranu – mislio je da će se oni radosno odazvati pozivu i biti dionicima njegove radosti. No, to se nije dogodilo. Kralj, pak, nezadovoljan takvim stanjem te vrlo vjerojatno već blizu očaja zbog fijaska vlastite organizacije slavlja, poslao je svoje sluge da još jednom pozovu uzvanike. No oni ni tada nisu marili za poziv i to ni više ni manje nego kraljev poziv. Tvrdokorno i rezolutno svaki je otišao svojim poslom, na drugu stranu. To je samo produbilo kraljevo razočaranje i vjerojatno zabrinutost glede vlastitoga ugleda, jer što će drugi ljudi reći ako on, kralj, nije u stanju organizirati jednu običnu svatovsku zabavu. Zato je ponovno poslao sluge, ovaj put da pozovu i one koje uopće nije ni kanio pozvati. Ljude koji ni po čemu nisu u stanju boraviti u prostoru kraljevskog dvorca. I tada tek započinje drama evanđeoske priče.

Naime, evanđeoska priča ulazi polako u totalni apsurd i pomni čitatelj već pomalo zviždi te mu nije jasno što se događa. Jer kako razumjeti da kralj koji po svaku cijenu želi uzvanike na gozbi već za nekoliko trenutaka od ljudi koji su ipak prihvatili doći na gozbu traži da budu spremljeni u svadbeno ruho, čiji nedostatak dovodi uzvanike do vlastita smaknuća? Hm, iznova nas evanđelisti zbunjuju svojim pričama, jer očito je kako evanđeoska priča nije tek priča o kralju iz davnine, već njome evanđelist želi skrenuti pozornost na nešto drugo, njemu tako važno.

Poznajemo li biblijski simbolični govor, te ako smo iole upoznati s interpretativnom tradicijom ove evanđeoske priče, ubrzo shvaćamo kako je priča o kralju i uzvanicima priča o svima nama. Kralj koji poziva na gozbu vrlo je vjerojatno sam Bog, kojemu je stalo da oni koji su pozvani u radost njegove gozbe tamo uistinu i budu. No, vremenite brige i sjaj njihovih osobnih gozbi često ih odvlači od  zajedništva s kraljem, jer njima je ljepše boraviti u prostorima vlastite radosti. One koju sami sebi upriličuju cijeloga svoga života te im se čini nemogućim da može postojati nešto što bi nadilazilo njihove tako skladno i lijepo uređene gozbe. Stoga, ne mogavši povjerovati da postoji radost onkraj njihovih uhodanih zajedništava, ne mare odveć za ono što im kralj može dati. Jer biti s kraljem iziskuje i određeni napor. Kralj, kako je razvidno iz evanđeoske priče, traži svadbeno ruho. Traži identitet koji će se uklapati u njegov prostor radosti. I upravo će to biti razlog što i danas ljudi nekako zaziru od crkvenih gozbi jer jednostavno ne smatraju da posjeduju ruho koje kralj traži. No pritom zaboravljaju da se to ruho može zadobiti, a onda shodno tome i ući u radost kraljevske gozbe. Međutim, važno je priznati svoj osobni nedostatak ruha te od kralja zaiskati isto te time ući u istinsku radost za kojom svaki čovjek čezne.

Što reći na koncu razočaranom kolegi svećeniku jer mu uzvanici ne žele doći u okrilje misne radosti? Prije svega valja si posvijestiti činjenicu kako je radost zajedništva s Bogom poziv koji počiva na slobodi odziva. I ne treba biti razočaran što u slobodi čovjek ipak ne bira ići takvim putem. Jer često pozivnica nije ni otvorena, a sadržaj samim time nije iščitan. Ili je pak otvorena, no život orijentiran na dijametralno suprotne radosti ne prihvaća mogućnost postojanja veće radosti od svih onih koje sami sebi možemo darovati. I, na koncu, s tugom ili pak s radošću, konstatiramo kako je vjera u radost koju Bog daje nešto što nam je Bog darovao. Milost je to, a s milošću valja u radosti hoditi.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.