Hrvatski katolički svećenik iz Bosne i Hercegovine, fra Nikica Vujica u svojem promišljanju o Božiću za Svjetlo riječi piše o trajnoj radosti koju svaki kršćanin ima u vječnom životu s Bogom te naglašava da se trajna radost nalazi  u “potpunom oslobađanju od svoga ega, tako da čovjek apsolutno ništa sebi ne prisvaja i ne očekuje za sebe nikakvo pravo, čak ni ono malo suosjećanja i poštovanja”.

Božić je radost, trajna radost. No, kako povezati Božić i radost?

Svakodnevno smo naime svjedoci tolikih nepravdi i nejednakosti u svijetu, tolikih ratova između država i naroda. Svjedoci smo i ove pandemije virusa koji ne samo da vodi u fizičku izoliranost nego u još teže stanje duševne izoliranosti. Ima li radosti u našoj domovini danas kad naš narod čupa svoje žile i odlazi sa svojih ognjišta? Upitajmo se ipak je li Isus prošao bolje od nas? Rodio se na putu – i to još u štali. Nakon rođenja morao je bježati u tuđinu. Živio je u siromaštvu. Umro odbačen – na križu.

Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas izopće, pogrde i odbace vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega!

Pokazuje nam Isus da ipak u našim životima ima mjesta za istinsku kršćansku radost, mimo svih problema i poteškoća. Tako je radost zapravo odgovor na progonjenost zbog Isusa i njegove poruke. On nas tome poučava: „Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas izopće, pogrde i odbace vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega! U taj dan radujte se i kličite od veselja jer je velika vaša plaća na nebu” (Lk 6, 22).

Teolog Romano Guardini izjavio je da je radost sestra ozbiljnosti. Radost i ozbiljnost sestre su blizanke i uvijek su zajedno. Temelj je, dakle, radosti ozbiljnost koja poziva odbaciti što je negativno i prihvatiti što je pozitivno. Poziva nas da se klonimo zla i činimo dobro (usp. Ps 34,15a).

Sveti Franjo Asiški bio je primjer radosti, svetac radosti. Upravo na La Verni, gdje je primio rane Isusove, osjetio je duboku i trajnu radost pa je uskliknuo: „Ti si Radost!” Tu i takvu radost, savršenu radost, sveti je Franjo mogao osjetiti i živjeti jer se ozbiljno ili bez pridržaja posvetio Bogu. Savršena ili trajna radost stoji u potpunom oslobađanju od svoga ega, tako da čovjek apsolutno ništa sebi ne prisvaja i ne očekuje za sebe nikakvo pravo, čak ni ono malo suosjećanja i poštovanja.

Životna utrka za materijalnim bogatstvom, za novcem, ugledom, položajem, slavom, zemaljskim uspjehom i slično, ne donosi čovjeku trajnu radost

Veliki ruski pisac Lav N. Tolstoj pred konac svojega života, u 82. godini, izjavio je: „Tek sam sada shvatio kako sam trebao živjeti da bi moj život bio trajna radost.” A kako je trebao živjeti otkrivamo iz jedne njegove novele koja nosi naslov Koliko je čovjeku zemlje potrebno? Glavni lik ove priče je Paholk koji je sve svoje životne snage potrošio na stjecanje zemlje. Na koncu, kad je uspio steći veliki posjed zemlje, od iscrpljenosti umire i sahranjuju ga u zemlju, u grob dimenzija upravo onoliko koliko je čovjeku zapravo i potrebno.

Kršćani ne bi smjeli biti žalosni, nego radosni, prožeti nadom i vjerom u vječni život u Bogu

Životna utrka za materijalnim bogatstvom, za novcem, ugledom, položajem, slavom, zemaljskim uspjehom i slično, ne donosi čovjeku trajnu radost. Trajnu radost, dakle, može osjetiti samo onaj koji ozbiljno i u potpunosti bude na strani Božjoj. To znači da kršćanin nikada ne može biti poražen. On je uvijek pobjednik bez obzira na to kakvo se zlo srušilo na njega. Kršćani ne bi smjeli biti žalosni, nego radosni, prožeti nadom i vjerom u vječni život u Bogu. Zato kršćani u radosti dočekuju ovaj Božić. On je blizu, ispunjava naša srca blagošću, mirom i radosti.