Na samu svetkovinu svetog Jakova, hrvatski hodočasnici u hrvatskim narodnim nošnjama i bratovštinskim odijelima, okupit će se na večernjoj svetoj misi u katedrali svetog Jakova u Santiagu de Composteli.

Hrvatski hodočasnici u Santiagu / Foto: Ekosspiritus

„Radujemo se vidjeti najveću kadionicu na svijetu koja još uvijek nije u funkciji, a posebno nam je drago što ćemo biti u zajedništvu sa stotinama drugih hodočasnika na samu svetkovinu sveca kojeg posebno štujemo“, rekao je Radovan Librić, tajnik Udruge Ekosspiritus i član Bratovštine sv. Jakova iz Samobora.

A kako je hodočasnicima?

Ana se javlja s hodočašća gdje svaki korak hoda s posebnim nakanama i dubokim osobnim značenjem. „Svaki korak je posvećen mojoj obitelji, tati koji se bori s teškom dijagnozom, prijateljici koja je prebrodila borbu s rakom i čežnji da jednog dana postane majka“.

Svaki korak je posvećen mojoj obitelji

Camino opisuje kao put prepun tišine, prirodne ljepote i jednostavnosti koja vraća mir duši. U tom hodu rađa se osjećaj povezanosti.

Hodočasnica / Foto: Privatna arhiva

„Svako jutro započinjemo molitvom, dan završavamo zahvalnošću, a kroz razgovore s ljudima iz cijelog svijeta i naše Hrvatske shvatili smo da svatko hoda sa svojom pričom – ali svi tražimo isto: smisao, utjehu i snagu.“

Shvatili smo da svatko hoda sa svojom pričom – ali svi tražimo isto

Ana se rado pridružila ovom hodočašću koje organizira Udruga Ekosspiritus, a s kojom je povezana već neko vrijeme.

Put sv. Jakova / Foto: privatni album

„U Udrugu me uvela prijateljica Matea, kad sam s njom krenula na planinarske križne puteve. Nekako se lako povežemo svi zajedno – hodamo, družimo se i uživamo u svemu tome“, ističe Ana.

S njima su i svećenici

Grupi koju smo dopratili do Santiaga puno znači prisutnost dvojice svećenika. Jedan od njih s nama je podijelio svoje iskustvo – Alen Lulić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i upravitelj župe Uzašašća Gospodnjega u Sloboštini, pridružio se Caminu gotovo slučajno – ili, kako sam kaže, po Božjoj providnosti.

Bio sam tada na godišnjem i rekao da se mogu priključiti…

„U jednoj trgovini sreo sam bračni par koji je kupovao opremu za put i rekli su da se pripremaju za Camino. Rekao sam im da sam i sam o tome razmišljao još 2014. nakon studija u Rimu, ali se prilika tada nije ukazala. Spomenuli su mi da već imaju svećenika za jedan autobus, ali im za drugi nedostaje. Bio sam tada na godišnjem i rekao da se mogu priključiti. I eto me – Božja providnost me dovela ovdje gdje sam danas“, ispričao je vlč. Lulić.

Vlč. Alen Lulić / Foto: Ekosspiritus

Podijelio je i svoja razmišljanja o važnosti hodočašća svećenika na Putu svetog Jakova, naglašavajući da ono danas treba ponovno otkriti svoj izvorni smisao.

„Hodočašće je, kako ga danas često prakticiramo, izgubilo svoju bit. Prestali smo hodati, počeli smo se voziti. Papa Franjo je 2024. godine kada je blagoslovio jednu skupinu Talijana koji su krenuli na Camino, istaknuo tri znaka po kojima se prepoznaje pravo kršćansko hodočašće. Mislim da upravo ti znakovi jasno pokazuju i zašto bi svećenik trebao hodočastiti“, rekao je vlč. Lulić.

Upravo ti znakovi jasno pokazuju i zašto bi svećenik trebao hodočastiti

Prvi znak, kaže, jest šutnja – jer tišina omogućuje osluškivanje vlastitog srca i pronalaženje odgovora koje često nosimo duboko u sebi, pa i kroz humor. Drugi je znak Evanđelje, koje hodočasnik treba uvijek imati kod sebe, a treći znak papa naziva protokolom. Tu citira Matejevo evanđelje: „Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“.

Santiago de compostela / Foto: Vatican Media

Hodajući, kaže vlč. Alen, trebamo biti pažljivi prema drugima, posebno prema onima koji pate i trebaju našu blizinu. „Vjerujem da je Santiago jedno od tri ključna hodočasnička odredišta – uz Jeruzalem i Rim. U Rim ćemo ići ove godine, na jubilejsko hodočašće, a dolazak na grob svetog Jakova je nešto itekako vrijedno“, zaključio je.

Vjerujem da je Santiago jedno od tri ključna hodočasnička odredišta

Hodočasnicima je posebno važno i dragocjeno što svaki dan završavaju svetom misom, iako to nije uvijek jednostavno ostvariti.

„Na nekim mjestima to, nažalost, nije bilo moguće jer nema ni svećenika, a često ni koga tko bi otvorio crkvu. Ipak, uvijek smo nastojali pronaći način i mjesto gdje bismo mogli slaviti Euharistiju, a kad god je bilo moguće, uključivali smo se u redovite večernje hodočasničke mise u 19 sati“, objašnjava jedan od sudionika.

Hodočasnici na putu sv. Jakova / Foto: Ekosspiritus

Kako se približavaju Santiagu de Composteli, lakše je uključiti se u župne zajednice, gdje su svećenici vrlo otvoreni i srdačno primaju hodočasnike. „Dopuste nam pročitati Evanđelje na hrvatskom jeziku, otpjevamo poneku pjesmu, a ono što je najljepše – osjećali smo se dobrodošlo, prihvaćeno, pozvano“, istaknuo je.

Posebno ih je dotaknulo što su propovijedi često počinjale naglaskom na zajedništvu koje Crkva živi kroz krštenje – svi kao braća i sestre. „Svi su nakon mise komentirali isto – osjećali smo se istinski primljeno i lijepo među njima.“

Inače, organizacija ovog hodočašća povezana je s obilježavanjem desete godišnjice Bratovštine, osnovane 2015. godine u Samoboru, a s namjerom da se Camino putovi približe hrvatskom narodu te oživi pobožnost prema sv. Jakovu.

HKR na Putu sv. Jakova

Na kraju, moramo posebno spomenuti i zahvaliti hodočasnici, koja je na svome putu, srcu i ruksaku posebno nosila i prikazala HKR i sve njegove djelatnike.

Foto: Privatna arhiva