Župnik župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko vlč. Tomislav Šagud na svojoj je internetskoj stranici objavio svoje promišljanje uz nedjeljno evanđelje. U nastavku prenosimo cijelo promišljanje.

Uvod

Dok u poznatoj priči o dobrom Samarijancu učimo o ljubavi koja nije rezervirana samo za one koji su nam dragi, nego za sve ljude, u pozadini se krije priča o još većoj ljubavi: onoj Kristovoj kojom je spasio ogoljeno, izranjeno i polumrtvo čovječanstvo.

Više smislova biblijskog teksta

Biblijski tekstovi često istovremeno sadrže više smislova. Ovdje ne mislimo na dvosmislene poruke, nego na poruku čiji se smisao može tumačiti na više različitih razina. Prvi je smisao književni ili doslovni smisao. U današnjem evanđeoskom odlomku doslovni je smisao Isusove prispodobe moralna pouka da nam za spasenje ništa neće značiti precizno vršenje vjerskih zapovijedi ako ne budemo imali milosrđa prema svakom čovjeku. Bog od nas traži da bezuvjetno ljubimo sve ljude, pa čak i svoje neprijatelje. Zbog toga što su tako ljubili, mnogi će pogani prije u kraljevstvo nebesko nego brojni Židovi koji su svoju pobožnost živjeli isključivo izvanjski. To je poprilično jasno iz teksta.

Bog od nas traži da bezuvjetno ljubimo sve ljude, pa čak i svoje neprijatelje.

No biblijski tekst često sadrži i nešto što nazivamo punim smislom: to je dublje značenje teksta koje možemo otkriti samo ako ga promatramo u svjetlu Isusove muke, smrti i uskrsnuća.

Povijest spasenja u ovoj prispodobi

Imajući u vidu cijelu Bibliju i ono što je Krist učinio za čovjeka, možemo doći do zaključka da je Samarijanac slika Krista. Čovjek koji silazi iz Jeruzalema u Jerihon slika je paloga čovjeka. Jeruzalem je Božje prebivalište, a Jerihon je svjetovan grad. Dakle, pratimo čovjeka koji odlazi iz Božjeg doma u svijet, daleko od njegove blizine i zaštite. Na putu ga napadnu razbojnici. Takav čovjek, poput Adama nakon pada, ostaje gol, izranjen, polumrtav i potpuno sam. Ima li bolje slike da se opiše čovječanstvo paralizirano vlastitim grijesima, nesposobno da svojim snagama ustane i krene dalje? Pored nastradalog čovjeka prolaze ritualisti – ljudi koji misle da svojim znanjem, obredima i pobožnošću vladaju božanstvom – no oni mu ne mogu pomoći. Naime, oni također „silaze”, odlaze od Boga: Jeruzalem je grad na vrhu brda, pa ako Evanđelje kaže da netko silazi, to znači da se taj od Jeruzalema udaljuje. Čovjeka ne može izliječiti onaj koji je na putu udaljavanja od Božje prisutnosti, pa makar taj službeno i nosio naziv svećenika Gospodnjeg.

On nije čovjek koji je odbacio Boga. Drugo, nije naišao slučajno: za prvu se dvojicu navodi da su naišli slučajno, a za Samarijanca da je putujući došao do nevoljnika.

U jednom trenutku nailazi Samarijanac koji se po nekoliko stvari razlikuje od svojih prethodnika. Prvo, on ne „silazi”, što znači da ide prema Jeruzalemu, da uzlazi. On nije čovjek koji je odbacio Boga. Drugo, nije naišao slučajno: za prvu se dvojicu navodi da su naišli slučajno, a za Samarijanca da je putujući došao do nevoljnika. Kao da je znao da ondje leži neki čovjek kojemu treba pomoći. Treće, nakon što ga je vidio, nije okrenuo glavu, nego se sažalio. Ove riječi dozivaju u pamet trenutak u Knjizi Izlaska kada Bog govori: „Vidio sam jade svoga naroda” (Izl 3,7). Bog vidi paloga čovjeka i ne može mu okrenuti leđa i poći svojim putem, nego odlučuje reagirati: silazi s neba i približava mu se. Maže ga uljem i vinom, što su simboli života. Polumrtvog čovjeka vraća u život.

Čovjek ostavljen gostioničaru

No postoji problem: Samarijanac mora nastaviti svoj put, ali ne može čovjeka ostaviti nezbrinutog. Zato ga povjerava gostioničaru. Riječi gostioničar i gostinjac, koje nalazimo u našem prijevodu, imaju svakakve konotacije. Ako pogledamo grčku riječ koja se u izvorniku upotrebljava za gostinjac, riječ je o složenici koja doslovno znači ‘prima sve’ (grč. pandoheion). Gostinjac je kuća koja prima svakoga. A koja je to kuća na ovom svijetu spremna primiti baš svakog čovjeka pod svoj krov, ma koliko on bio neugledan, siromašan, izranjen, ogoljen, satrt i polumrtav? To je Crkva! Dapače, ona takve najviše i traži.

Crkva nikada ne smije ništa pretpostaviti spasenju duša, nikakvu materijalnu vrijednost.

Dakle, Krist mora dalje; on uzlazi na nebo i ide k Ocu (usp. Iv 20,17), ali ne može čovječanstvo, koje je još uvijek izranjeno i slomljeno, ostaviti samo, nego ga povjerava Crkvi. Gostioničaru – doslovno ‘onome koji prima sve’ – daje dva denara, što bi trebalo biti dovoljno za čovjekov oporavak. To je slika Krista koji je, poput ovog Samarijanca, unaprijed na križu platio za naše ozdravljenje i izbavljenje od smrti. Dva denara predstavljaju dva Božja dara u kojima dobivamo okrepu i snagu za život, dva povlaštena mjesta Božje prisutnosti: Sveto pismo i euharistiju. To je dvoje dovoljno da vrati snagu našoj polumrtvoj duši. No ako nam slučajno još što zatreba, Isus govori Crkvi da nikada ne štedi na svojim milostima. Crkva nikada ne smije ništa pretpostaviti spasenju duša, nikakvu materijalnu vrijednost. U svome milosrđu može biti vrlo slobodna zato što je Isus obećao da će se osobno pobrinuti za svaki nepredviđeni trošak, kako gostinjac ne bi zbog loše računice propao.

Zaključak

Na početku današnjeg evanđeoskog odlomka zakonoznanac pita: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10,25). Isus mu odgovara u prispodobi te na kraju dodaje: „Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,36). Isto će pitanje nekoliko poglavlja iza ovoga postaviti jedan bogati uglednik, a Isus će mu tada odgovoriti: „[S]ve što imaš prodaj i razdaj siromasima” (Lk 18,21). Nije li to u suštini isti odgovor? Isus nam govori, poziva: „Nasljeduj me! Budi poput mene siromašan, milosrdan, nenavezan i spreman na svaku žrtvu za spasenje duša, i naći ćeš to što tražiš.” Put kojim je Isus prošao jedini je put u nebo. Možda ponekad djeluje težak, ali svakako se isplati.