Zašto je Isus trebao biti kršten? Zar On nije Bog? Da, sigurno jest, ali Isus je odlučio posvetiti vode krštenja – sve vode koje će se koristiti za krštenje do kraja vremena – svojim vlastitim krštenjem po Ivanu. Ušavši u rijeku Jordan i krstivši se od Ivana Krstitelja, Isus posvećuje sve vode krštenja. Ivan se protivi i kaže da sam ja taj kojega bi Ti trebao krstiti, ali Isus inzistira, neka bude tako. Čini se da Ivan nije razumio zašto je Isus htio da ga on krsti, ali je poslušao Gospodina, možda ne shvaćajući da Božjom voljom sudjeluje u golemom djelu milosti. Vode krštenja će od sada posvećivati ​​duše do kraja vremena, piše Dina Fathi s portala Catholic Exchange.

Znamo li doista što se događa na krštenju? Jesmo li svjesni milosti koje smo primili svojim krštenjem?

Krštenje nam otvara vrata raja, koja su bila zatvorena istočnim grijehom Adama i Eve, naših praroditelja. Naslijedili smo grijeh Adama i Eve – istočni grijeh – mi njihova djeca. Krštenje oduzima od nas istočni grijeh i omogućuje nam ulazak u raj, ulazak u mjesto u nebu koje nam je Bog pripremio oduvijek. Međutim, posljedice istočnog grijeha ostaju u nama; Krštenje ih ne uklanja. Ovi učinci su zle tendencije u duši protiv kojih se trebamo boriti sve do svoje smrti, a koje nas sklone sedam glavnih grijeha: ponosu, pohlepi, požudi, proždrljivosti, ljutnji, zavisti i lijenosti.

Prakticirajući svakodnevno te vrline, pa čak možda i trenutak po trenutak za ljubav Božju, stvaramo dobre navike, takoreći duhovne mišiće, koji se bore protiv sklonosti grijehu.

Na krštenju dobivamo sedam kreposti koje nam pomažu u borbi protiv ovih zlih tendencija:

Tri teološke krjeposti: vjera, nada, ljubav

Četiri moralne vrline: razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost

Ove vrline trebamo vjerno prakticirati tijekom života kako bismo se suprotstavili zlim težnjama prema 7 glavnih grijeha. Propuštanje prakticiranja vrlina učinilo bi ih neaktivnima u našim dušama. Prakticirajući ih svakodnevno, pa čak možda i trenutak po trenutak za ljubav Božju, stvaramo dobre navike, takoreći duhovne mišiće, koji se bore protiv sklonosti grijehu.

Na krštenju smo primili milost za koju trebamo zahvaljivati ​​Bogu na koljenima do kraja života, a to je: Presveto Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti – došlo je živjeti ili se nastaniti u našim dušama.

Ove krjeposti koje smo primili na krštenju, njih ukupno 7, usavršuju se sa 7 darova Duha Svetoga koje također primamo na krštenju. To su: Mudrost, Znanje, Razumijevanje, Savjet, Čvrstoća, Pobožnost i Strah Gospodnji. Ali da bi Darovi koje smo primili usavršili kreposti, kako kaže don Dolindo Ruotolo, trebamo prakticirati kreposti.

Na krštenju smo primili milost za koju trebamo zahvaljivati ​​Bogu na koljenima do kraja života, a to je: Presveto Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti – došlo je živjeti ili se nastaniti u našim dušama. Ovo je gotovo neshvatljiva milost našem jadnom, ograničenom razumijevanju. Nebo je Božje prebivalište i Bog dolazi da se nastani u mojoj duši. Tako je rekla sveta Elizabeta od Trojstva: “Čini mi se da sam našla svoje nebo na zemlji jer je nebo Bog i Bog je u mojoj duši”. Zbog toga sveti Pavao u Svetom pismu kaže da smo hramovi Duha Svetoga.

Riječ “hram” označava “Kuću Božju”, mjesto gdje Bog prebiva na zemlji. Danas koristimo riječ “crkva”. Crkva je Božje prebivalište na zemlji, Njegova Kuća. Točnije, u rimokatoličkim crkvama, Bog prebiva u maloj “kući” kao što je to bilo unutar velike kuće crkve, male “kuće” koja se naziva tabernakul. Tamo u svetohraništu nalaze se hostije koje se posvećuju tijekom svete misne žrtve. Te hostije koje svećenik posvećuje na misi više nisu kruh, nego Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. Oni su postali Bog pod vidom kruha, riječima Isusa Krista koje je svećenik izrekao na misi – „ovo je moje tijelo… ovo je moja krv“. Ovo su riječi samog Isusa na Posljednjoj večeri kada je uzeo kruh, razlomio ga i rekao: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje.” (Luka 22,19)

Foto: Dario Zürchauer/Euharistija

Isus, vječni Veliki svećenik, zaređuje svoje apostole za prve svećenike Novoga saveza riječima: “Ovo činite meni na spomen.” (Luka 22,19) Kako kaže papa sveti Ivan Pavao II., riječ “spomen” u Svetom pismu znači biti prisutan. Tako odsada svećenici Novoga saveza prikazuju, na svetoj žrtvi mise, uz Isusove vlastite riječi “ovo je moje tijelo… ovo je moja krv”, jednu Isusovu žrtvu na križu na oltarima svijeta do kraja vremena.

Čineći Isusa prisutnim na oltarima na misi s njegovim vlastitim riječima “ovo je moje tijelo… ovo je moja krv”, oni čine prisutnom Žrtvu koju je On od sebe prinio jednom zauvijek na Kalvariji.

Ova njegova žrtva na križu na Kalvariji nije povijesni događaj koji se zbio prije dvije tisuće godina. Ono što se događa Bogu, a Isus je Bog, ostaje prisutno za svu vječnost jer Bog je vječna sadašnjost. Njegova su djela teandrička – ona su Božja djela, stoga ostaju vječno prisutna u Njemu i On u njima. Otajstva Njegova života ostaju uvijek prisutna u Njemu i On u njima u Presvetom Oltarskom Sakramentu, Euharistiji. Tako je Isus na svetoj žrtvi mise prisutan na oltaru u svom raspeću, u svojoj smrti, u svom uskrsnuću. Cijelo vazmeno otajstvo, Isusova muka, smrt i uskrsnuće, prisutno je pred našim očima na oltaru u Presvetom Sakramentu, Euharistiji. Vjera ne vidi, ali vjera vjeruje. I zašto? Zato što je Isus tako rekao. Uzmite, jedite, ovo je moje tijelo, uzmite, pijte, ovo je moja krv.