U iskušenju sam reći da je to bio samo san. Ali snovi imaju svoje značenje. Mogu biti proročki, savjetodavni, opominjujući ili zastrašujući. U isto vrijeme, oni mogu biti poruke koje prenosi Bog. Međutim, teško ih je protumačiti, jer obično dolaze kao gomila zagonetnih simbola, piše Catholic Exchange.

Snovi se često spominju u Svetom pismu. Evo primjera: Pilatova žena reče svome mužu: “Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: “Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.” (Matej 27-19). Josipu je rečeno da pobjegne u Egipat radi svoje sigurnosti i sigurnosti svoje žene i sina: “Gle, anđeo se Gospodnji ukaza Josipu u snu u Egiptu” (Matej 2,9). Job se žalio da “plašiš me snovima i plašiš me vizijama” (Job 7,14). Jakov je “usnio, i gle, ljestve su postavljene na zemlji, a vrh im sezao je do neba. I gle, anđeli Božji penjali su se i silazili po njemu! (Postanak 28-12).

Sinoć sam usnuo san koji bi mogao poticati na djelovanje. Koliko god moj san bio zagonetan, pisanje ovog članka je moj odgovor, piše Donald DeMarco.

Hodao sam kad sam čuo dječaka od otprilike 9 ili 10 godina kako s drugog kata svoje kuće uzvikuje “Bog je mrtav!” Njegove su me riječi uznemirile i jedva sam želio odgovoriti na neki pozitivan način. Odlučio sam razgovarati s njegovim ocem za kojeg se činilo da nije zabrinut zbog sinovog odbijanja postojanja Boga.

Vidio sam odnos otac – sin kao tipičan primjer toga kako starija generacija nije uspjela prenijeti vjeru u Boga na generaciju mladih. Također sam to vidio kao pad religije koji ne obećava dobro za budućnost. Objasnio sam ocu, dok sam nastavljao šetnju, da njegov sin izgovara riječi filozofa po imenu Friedrich Nietzsche, ime koje ocu nije bilo poznato. Kako bi stvari stavio u perspektivu koju može razumjeti spomenuo sam neke riječi ispisane na zidovima podzemne željeznice: “Bog je mrtav! – Nietzsche” i “Nietzsche je mrtav! – Bog«. Otac se od srca nasmijao. Nietzsche nije mogao zamijeniti Boga jer je bio mrtav. Samo Bog je Bog. Predložio sam mu da se malo više uključi sa svojim sinom na temu teologije. Tada je, kao što to često biva u snovima, otac nestao, ostavljajući me da se pitam ima li moja poruka ikakvog utjecaja na njega. Tako je završio, na prilično nezadovoljavajući način, moj san i moj pokušaj savjetovanja na ulici.

Ostao sam s pitanjima. Jesu li roditelji sadašnje generacije sposobni ili željni ili čak sposobni prenijeti najbolje od naše vjerske tradicije? Je li se mlađa generacija uopće zanimala za Boga? Jesu li zadovoljni što žive u ateističkom svijetu? Znaju li išta o povijesti?

Čovjek ne može organizirati svijet bez Boga; bez Boga on može samo organizirati svijet protiv čovjeka.

Kada je Nietzsche objavio da je “Bog mrtav”, on je predao uzde suvereniteta “nadčovjeku” (ubermensch). Nietzscheanski socijalist je proglasio: “Bogovi su mrtvi. Živio Nadčovjek! Obdareni nekom vrstom uzvišene izopačenosti, oni (sljedbenici Nietzschea} izbavit će nas od ljubavi prema bližnjima i od želje za ništavilom, kako bi zemlja povratila svoju svrhu, a ljudi svoju nadu.” Dostojevski je upozoravao da je u svijetu bez Boga sve dopušteno. Ustvrdio je i da je apsolutna sloboda, koliko god nekima bila privlačna, “apsolutna tiranija”.

Henri De Lubac, S. J., u svojoj dobro istraženoj knjizi, The Drama of Atheist humanist (prij. Drama ateističkog humanizma) zaključuje da “Čovjek ne može organizirati svijet bez Boga; bez Boga on može samo organizirati svijet protiv čovjeka.” Povijest nudi obilje dokaza za njegovu tvrdnju.

Uzdižući ljudsku volju iznad svega i proglašavajući Božju smrt, Nietzsche i njegovi sljedbenici stvaraju Kulturu smrti sa strastvenom i primamljivom antifilozofijom koja se koristi kao njezin temelj. Hvaleći bezbožno ja u prkosu svim zakonima, običajima i uljudnosti, Nietzsche nam daje veličanstven program koji zvuči za opravdavanje svega što volja želi.

“Što vam govorim u tami”, savjetuje Krist svojim učenicima, “kažite na svjetlu; i što čuješ da ti se šapće na uho, proglasi na krovovima” (Matej 10-27,). Kristove riječi su u kontrastu s dječakom u mom snu koji naviješta ateizam s drugog kata svoje kuće. Jesmo li mi danas gluhi na Kristove riječi i željni slijediti mlade generacije koje su slijepe za svjetlo?

Nakon razmišljanja o svom snu, osjetio sam da sam, čak i ako mi se Bog ne obraća, ipak bio potaknut podijeliti sa svijetom njegove moralne i filozofske implikacije. Može li moj san biti nadahnuće za poticanje katolika da kliču Radosnu vijest s krovova? „Nije vrijeme da se stidimo evanđelja“, napisao je sveti Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Pastores Dabo Vobis. “Vrijeme je da to propovijedamo s krovova. Nemojte se bojati izaći iz udobnih i rutinskih načina života kako biste prihvatili izazov objavljivanja Krista u suvremenoj metropoli”.

Bog djeluje na čudne načine. Nadam se da će ovaj članak na neki mali način postići svoju svrhu.