Misleći kako će odgovor biti sin ili kćer, njih nekoliko odgovara:

„Ljubav.“

Ma, zamisli, pored svega, oni znaju da su svojoj mami i tati ljubav.

Kako je to veliko i moćno.

Dijete osjeća ljubav svojih roditelja.

Zna da su oni tu i da je pored njih sigurno. Zna da će iz te ljubavi sve dati za njega.

Isto tako, valja znati da ta ljubav treba biti slobodna. Ona koja ne veže dijete u okove nesigurnosti i straha.

Ljubav koja ima svoje granice.

Ljubav preko koje se sazrijeva i uči svetu životu.

Ljubav koju ponekad ne razumijemo, ali joj vjerujemo.

Ljubav koja ponekad boli, ali rađa život.

Ljubav koja nas ponekad spusti na tlo, a uzdigne u Nebo.

Zamisli, ako vjerujemo da smo mami i tati ljubav, kolika smo tek onda ljubav Isusu.

Koliko nas On tek voli i ljubi bezuvjetno. Koliko On širi ruke ljubavi i poziva u zagrljaj milosrđa.

A opet, ako je Bog ljubav (1 Iv 4, i ako smo mi od Boga i ako je Bog u nama, jesmo li mi ljubav drugome? Svome bližnjemu?

Mogu li ja drugome darovati Boga koji je ljubav?

Darovati Ljubav koja drugoga podiže iz pepela i daje smisao životu.

Ljubav koja kaže nisi sam.

Ja sam s tobom. Bog je uz tebe.

Onu koja se dariva sada i ovdje.

U svim prilikama i neprilikama.

Onda kada razumijemo i ne razumijemo.

Kad se očaramo nekim i razočaramo u nekoga.

Mogu li ja biti ljubav? Biti luka sigurnosti i nade za ljude koje mi Bog stavlja na put?

Otvorimo, vrata svoga srca Bogu!

Ne dopustimo mu da nas čeka i da neprestano kuca kako bismo pošli za Njim.

Prepustimo se Ljubavi koja je u nama i darujmo ju drugima.

Pokažimo svima kako je naš Bog silan i velik, Kralj nas zemljom svom.