"Ulazim u zagušenu prostoriju, i zauzimam stol u uglu. Kaplju i ostali. Napetost. Pred dvije godine bio sam posljednji koji ga je pohodio. Ulazi osam kažnjenika, pogledom tražeći svoje. Svi u maskama - ne vidiš mu pravo ni lice. Nema zagrljaja, niti rukovanja - korona je. Čak ne smijemo sjediti preblizu... Nemaš osjećaj za vrijeme, sat i pol prolazi u trenu, a još je toliko toga za reći. Kad se stražar počeo vrpoljiti, obavljam ispovijed i blagoslov. Kratki pozdrav, ovaj puta mi prvi izlazimo. Još jedan pogled s vrata. Tko zna kad će biti idući naš susret", napisao je vlč. Zoran Gložanić, župnik u župi Uskrsnuća Isusova u Kućan Marofu na svojem Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Zatvor u Glini, vrelo jutro. Na ulici, kao psi, bez hlada, sat i pol stoji dvadesetak ljudi – supruga, roditelja, braće ili prijatelja zatvorenika. Otvaraju se vrata i djelatnik skuplja osobne. Još sat vremena na suncu. Kroz glavu mi prolaze turobne slike Banovine, ionako jadne i anemične od posljedica rata, a sada porušene potresom. U 7:05 vozim se centrom – sablasno puste ulice, bez ijednog čovjeka, vozila. Tek potresom porušena pročelja, razbijeni izlozi s božićnim asortimanom. Tjeskobno… Škljocaj vrata trgne me iz obamrlosti. drugi sam na redu.
Kroz glavu mi prolaze turobne slike Banovine, ionako jadne i anemične od posljedica rata, a sada porušene potresom.
Pretres – detektorom, pa ručni, pa predaj sve što imaš, pa još jedan pretres, naviruju se i u usta… Ulazim u zagušenu prostoriju, i zauzimam stol u uglu. Kaplju i ostali. Napetost. Pred dvije godine bio sam posljednji koji ga je pohodio. Ulazi osam kažnjenika, pogledom tražeći svoje. Svi u maskama – ne vidiš mu pravo ni lice. Nema zagrljaja, niti rukovanja – korona je. Čak ne smijemo sjediti preblizu… Nemaš osjećaj za vrijeme, sat i pol prolazi u trenu, a još je toliko toga za reći. Kad se stražar počeo vrpoljiti, obavljam ispovijed i blagoslov. Kratki pozdrav, ovaj puta mi prvi izlazimo. Još jedan pogled s vrata. Tko zna kad će biti idući naš susret.
Čak ne smijemo sjediti preblizu… Nemaš osjećaj za vrijeme, sat i pol prolazi u trenu, a još je toliko toga za reći.
Vraćam se, najprije ponovo u glinsku anemičnu stvarnost. Dobro da imam vozača, jer sam još neko vrijeme od svega ošamućen. Imam o čemu promišljati još nekoliko dana. O, Gospode, koji trpiš u tim ljudima koji ondje žive, i u tim zatvorenicima.. “kako je tuga Tvoja teška, i sitne boli moje.” Zato sam posljednjih dana dobivao upitne poglede, kada sam se samo osmjehivao pritužbama na vrućinu, komarce, kurje oči, komunalije…
Isuse, dođoh Ti reći,
kako me u grlu guši,
od isplakanih suza
kako me boli u duši.
Dođoh ti šaptat
kako mi križ izrani rame
i kako ga teško nosim
jer je pretežak za me.
Dođoh ti se tužit
u suton ovog dana,
jer me odviše boli
i peče ova rana.
Kleknuh da ti se jadam,
al me zbuni tvoje raspelo,
Žižak ti osvijetli lice,
raspeto, presveto tijelo.
U suzama, izmučen,
izboden, raspet i sam,
o Bože, što da se tužim,
pa mene je pred Tobom sram.
Gle, Ti nijemo šutiš,
nikome se potužio nisi,
a Tvoje presveto tijelo
stravično na križu visi.
Probodene noge i ruke,
probodeno je srce Tvoje,
Kako je tuga Tvoja teška
i sitne boli moje.
Isuse, dođoh Ti se jadat
u suton ovoga dana,
al motreć Tebe,
iščeznu i moja rana.