U Torinu su se počeli širiti valdeški protestanti. To nisu bile godine “dijaloga”, već godine jake borbe između katolika i protestanata. 1853. don Bosco je, iako u poslu preko glave, pokrenuo Katolička štiva: živahne i borbene knjižice koje su oživljavale i osnaživale vjeru katolika. Kada ih je pisao? Noću, kada je obično vrlo malo spavao. Katolička štiva su razbjesnile nekolicinu fanatika koji su poduzimali sve kako bi ga se riješili.

Jedne večeri, dok je poučavao odraslije, neka nepoznata osoba pucala je u njega kroz prozor ciljajući ravno u srce. Metak je fijuknuo prošavši između ruke i prsnog koša i razderao halju. Uplašenim učenicima don Bosco je, uz osmijh, rekao: “Gospa nas voli, a ovo je vrlo loš strijelac”. Zatim, gledajući razderanu halju tužno kaže: “Žao mi je zbog tebe, jadna moja haljo, jer si jedina koju imam”!
Jednoga dana u dvorištu se pojavi neki nesretnik s velikim nožem. Tražio je don Bosca da ga ubije. No, kako ga nikada prije nije vidio, zamijenio ga je s nekim drugim klerikom koji je pobjegao brzinom munje vičući u pomoć.

Tražio je don Bosca da ga ubije.

Usprkos tome što je policija bila o ovome obaviještena ,ovaj se nesretnik vratio još tri puta i punio strahom Oratorij. Jedne noći, kada je tama postajala sve veća, došla su dva čovjeka hitno tražeći don Bosca da ispovijedi neku umiruću ženu. Don Bosco se odmah uputi. No, kada je došao u neku sobu netko je ugasio svjetla i ova dva čovjeka su štapovima nasrnuli na njega. Don Bosco uspije zgrabiti neku stolicu i zaštititi glavu. Uzmičući pod teškim udarcima uspije pronaći vrata i spasiti se.

Don Bosco uspije zgrabiti neku stolicu i zaštititi glavu. Uzmičući pod teškim udarcima uspije pronaći vrata i spasiti se.

Druge jedne večeri don Bosco se vraćao kući kad su mu dva čovjeka prepriječila put. Bacili su mu kaput na glavu kada se pojavio veliki, sivi pas vučje njuške. Lajući bacio se šapama prema licu jednoga od njih, a zatim na drugoga i oni pobjegoše. Zatim je, hodajući mu uz bok, otpratio don Bosca sve do vrata Oratorija. “Svake večeri, kada nisam imao društvo”, priča don Bosco, “i kada bih zašao među stabla (dakle, između Oratorija i grada bila je jedna velika poljana obrasla grmljem i drvećem badema), ugledao bih sivog psa”. Mladi iz Oratorija često bi ga vidjeli kako ulazi u dvorište. Jednom su se tako uplašili da su ga htjeli kamenovati, ali Josip Buzzetti ih je spriječio: “Ostavite ga, to je pas don Bosca”.

Idućeg dana don Bosco je saznao da ga je te noći, na jednoj krivini, čekao ubojica s pištoljem.

Karlo Tomatis, koji je tih godina pohađao Oratorij, svjedoči: “Bio je to pas zaista strašnog izgleda”. Puno puta bi majka Margareta, vidjevši ga, uzvikivala: “Oh, koja ružna zvijer”. Bio je nalik vuku.
Don Bosco je jedne večeri morao izaći zbog nekog hitnog posla, ali je našao sivog psa kako leži na pragu. Pokušavao ga je pomaknuti, preskočiti ga. No, pas je stalno režao i gurao ga natrag. Pa mu je majka Margareta, koja je već poznavala tog psa, rekla: “Ako ne želiš slušati mene, onda barem poslušaj psa: nemoj izaći”. Idućeg dana don Bosco je saznao da ga je te noći, na jednoj krivini, čekao ubojica s pištoljem.