Prije nego se rodiše bregovi,
prije nego postade kopno i krug zemaljski,
od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi!

 Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
 Jer je tisuću godina u očima tvojim
k’o jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.

 Razgoniš ih k’o jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
 jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer – već se suši i vene.

Psalam 90: 1 – 6

Moja baka po ocu, kao i mnogi koji umiru, željela je da joj netko od nas čita iz njezine izlizane Biblije. Psalmi su joj bili posebna utjeha i dali su nam nešto za raditi dok smo stajali uz njezinu postelju, bespomoćno je promatrajući kako nestaje s ove zemlje, piše Jeannie Ewing s portala Catholic Exchange.

Korizma nas podsjeća da smo stvoreni ni iz čega, te da je Božji dah, njegova bit, ono što nam je dalo život i održava nas na životu. Prah i pepeo, zemlja i žile – to su živopisne metafore koje će nas otrijezniti kada zaboravimo tko smo i čiji smo.

Nije sablasno ili beznadno smatrati se kompozitima prašine i pepela. Toliko toga može proizaći iz meditacije o našoj malenosti i konačnosti, u svjetlu Božje prostranosti i beskonačnosti. Korizma je liturgijsko vrijeme koje nas poziva da se vratimo Izvoru svoga bića, da se prisjetimo cikličnosti života i smrti i da s velikom nadom razmišljamo o vlastitoj smrtnosti.

To je Božje milosrđe koje nas podržava.

Psalmisti su to dobro znali. Psalam 90 počinje prisjećanjem da je Bog vječan i da je sve stvorio: “Prije nego se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi!” Bilo bi dobro da svoje korizmeno putovanje započnemo s tim u prvom planu.

Premda smo samo na dah udaljeni od nestanka – “sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti” – Bog nas podržava i daje nam nebrojene šanse!

Započnite svaku molitvu sa zahvalnošću za Božju vječnu prirodu i dar po njegovom izboru da uđe u vrijeme i postane jedan od nas. Razmislite o ljepoti koja vas okružuje dok provodite svoj dan – šume u blizini vašeg doma, vrste ptica koje migriraju u ovo doba godine, cvijeće koje počinje nicati iznad zemlje.

Tada možemo prijeći na meditaciju o Božjem beskrajnom milosrđu i dobroti. Premda smo samo na dah udaljeni od nestanka – “sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti” – Bog nas podržava. Daje nam šansu za šansom. Zora nas podsjeća da, kako sunce izlazi iznad horizonta, tako smo dobili i novi dan da ispravimo stvari tamo gdje smo zgriješili dan prije.

Još ima vremena da se popravimo. To je sada.

Psalmist počinje s priznavanjem Božje ogromne prirode koju ne mogu utvrditi ljudska misao ili riječ. Zatim nas pomiče u zastrašujuću stvarnost naše smrtnosti, da imamo početak i kraj – “ti vraćaš čovječanstvo u prah.” Opet, pred čitateljem prolazi slika vremena sa sljedećom frazom – “tisuću godina u tvojim očima je samo jedan dan” – gdje tek možemo početi shvaćati što bi tisuću godina moglo biti za nas, koji živimo samo oko stotinu godina.

Za Boga vrijeme nije ni dugo ni kratko, jer On postoji izvan vremena. On je stvorio vrijeme. Ipak, On odlučuje ući u vrijeme radi nas, radi ljubavi. To je milost koja se ne može zamisliti.

Zatim čitamo da je tih tisuću godina “isprano” prije nego što prođe “straža u noći”. Drijemamo, ne znajući što se događa dok nam se svjesni um udaljava. Psalmist nam stvara napetost, dok zamišljamo svoje živote kao prolazni vjetar, koji tu i tada nestaje bez najave.

Ovaj dio završava vraćanjem u život iz smrti: „kao trava su što se zeleni:  jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer – već se suši i vene” Baš kao što se nježni cvjetovi razvijaju uz jutarnje sunce, venu s prvim jesenskim mrazom.

Korizma nam daje stanku da razmislimo da smo poput ovog cvijeća i bilja, protok vremena u svakom otkucaju našeg srca. Mi “niknemo” pri rođenju kao naborano ružičasta novorođenčad koja vrvi punim životom pred nama, ali naši životi blijede – nekima ranije od drugih. “Večer” života jedne osobe može biti vrlo mlada, dok druga doživi svoje devedesete.

Ali svi mi cvjetamo, i svi venemo. Korizma nas smješta u priču o mukama, tako da se naše duše probude iz dugog duhovnog sna. Pruža nam se prilika da budemo budne djevice koje su čekale svog zaručnika, a ne lude koje su zaspale. Kada živimo s dušama koje su usrdne primiti Duha Svetoga, oživljavamo uvijek iznova kada nas On potakne da se pokrenemo.

On može spavati, ili može djelovati, ali mi se možemo otvoriti za sve što On želi, kada On hoće.