Pratitelj i prijatelj novog blaženika Carla Acutisa Rajesh Mohur s otoka Mauricijus, punih 25 godina kućepazitelj obitelji Acutis u njihovu domu u Milanu, u intervjuu za GeeTV Sri Lanka uoči Carlove beatifikacije u listopadu posvjedočio je iskustvo življenja s dječakom u kojemu je od najnježnijih godina plamtjela ljubav za Boga i bližnjega i zahvaljujući kojemu je upoznao istinu vječnog života. “Bio je uistinu moj učitelj!”

Kako ste od Mauricijusa došli do kuće obitelji Acutis?

Carla sam upoznao kad sam napustio svoju zemlju, otok Mauricijus, i došao u Italiju kako bih pronašao posao. Prva osoba koju sam upoznao bila je Carlova mama i odmah sam počeo raditi za njih. Već tada sam vidio nešto posebno u Carlu. Imao sam zatim priliku radi posla se preseliti u London. Otišao sam i pronašao novi posao, ali morao sam se vratiti, jer u tom je dječaku bilo zaista nešto posebno, neobično. Duhovno mi je doista bio veliki uzor, pravi učitelj u vjeri. Taj primjer koji mi je dao nisam mogao zaboraviti. Morao sam se vratiti i biti s njim kako bih naučio još mnogo toga.

Bio je to Božji poziv?

Upravo tako! Kad čovjek jednom upozna Carla to ga snažno privuče. Bio je tako dražestan dječak i slagao se s ljudima različitih nacionalnosti; sa Šri Lanke, Filipina i iz mnogh drugih zemalja. Nastojao je da se osjećaju ugodno, nije mario što su stranci.

Koliko je imao godina kad ste ga upoznali?

Imao je 4 godine. Bio je poput sve druge djece, no kad sam počeo provoditi vrijeme s njim vidio sam kako je gledao na siromašne ili na okoliš koji ljudi zagađuju, to ga je brinulo. Pitao se zašto ljudi moraju biti takvi, neću reći okrutni, ali pomalo nepristojni, da bacaju smeće uokolo ne poštujući prostor u kojem živimo. Zatim što se tiče siromaha, od malena je stavljao sa strane novac koji bi primio kao dar za Božić, rođendan ili od bake i djeda i nedjeljom bi me pozvao sa sobom u park kako bi darivao siromašne. Sve me je to privuklo i dalo mi razmišljati koliko se može naučiti od jednog tako malenog dječaka. Njemu, pak, ništa nije nedostajalo. Dolazio je iz imućne obitelji, mogao je raditi što god je poželio i ne brinuti o okolišu ili siromasima. To je bilo zaista posebno u njemu.

Kakvog je karaktera bio Carlo?

Bio je toliko umiljat. Kad bih ga predstavljao svojim prijateljima, ljudima u četvrti, u trgovini, svi su mu davali komplimente. Uvijek je govorio ‘hvala’, ‘molim’. A kako sam ja uvijek imao brojna zaduženja, želio je da se osjećam ugodno, govorio mi je da ne brinem, da će sve biti dobro. Bio je poput cvijeta čiji miris i boju cijenite dok ga gledate. Ima još mnogo toga zbog čega sam odlučio ostati u obitelji Acutis premda njega više nema. Iako je umro, kao da je tu među nama. Za mene nije iščeznuo, nije mrtav, već živ, uvijek ga osjećam. Ja sam i dalje s njegovom obitelji, s majkom i ocem; prošlo je već 25 godina otkako sam ga upoznao i osjećam da je još uvijek živ.

Rajesh Mohur uz sliku Carla Acutisa / Foto: Facebook ‘Rajesh Mohur”

Gospodine Rajesh, koje ste vjere?

Pripadam hinduističkoj brahmanskoj kasti, to je najviša, svećenička kasta u hinduizmu. I kako dolazim iz jedne takve obitelji uistinu je teško obratiti se na kršćanstvo, mi smo vrlo snažno vezani za svoju vjeru. Ali, upoznavši Carla, nisam samo napustio jednu religiju kako bih postao kršćanin, ja sam upoznao životnu istinu, istinu vječnog života, kao da sam osobno upoznao Isusa. Govorio mi je o važnosti Euharistije o kojoj nisam znao ništa; što je misa, euharistijsko klanjanje, molitva krunice. On me je sve to naučio, bio je uistinu moj učitelj. Dok sam pratio Carla na misu, on mi je objašnjavao važnost Euharistije. Kad smo u zajedništvu s Gospodinom daleko smo od svih napasti; recimo jedna od napasti o kojoj mi je govorio je da se volim lijepo odijevati i trošiti mnogo novca na odjeću, na puno piva s prijateljima. Rekao mi je: ‘To je oblik demonske napasti.’ Ako pristupimo zajedništvu s Gospodinom u Euharistiji koji je u njoj prisutan tijelom, krvlju i duhom, otkrivamo Istinu.

Mnogo puta u hinduizmu moli se na sanskrtu. Kad svećenik moli na sanskrtu, mnogi mladi to ne razumiju. No, Carlo mi je pokazao neke crtane filmove s biblijskim pričama, objašnjavao mi neke biblijske citate. Objašnjavao mi je i ovo: ‘Svaki dan možeš biti u zajedništvu s Gospodinom. Prije dvije tisuće godina Isusovi su učenici morali propješačiti mnoge kilometre kako bi bili s njim. Ali danas možemo Gospodina pronaći svugdje, dovoljno je izići iz kuće i već nalazimo Jeruzalem pred svojim vratima, posvuda!’ To me je naučio, jer Gospodin je prisutan u Euharistiji u svakoj crkvi.

Kad je imao 8-9 godina započeo je projekt euharistijskih čuda koja su se dogodila u cijelome svijetu. Na tom je projektu ponekad radio i do kasnih sati, želio je saznati gdje su se dogodila sva ta čuda, i u Šri Lanki, Indiji, Americi, posvuda. Bio je vrlo inteligentan i služio se internetom, a onda je zamolio roditelje da ga povedu u Portugal, Španjolsku, na mjesta gdje su se dogodila ta čuda. Jednom sam ga upitao kako to da je oko njega nered i odlazi na spavanje tako kasno zbog tog projekta, našto mi je rekao: ‘Mnogi ljudi, mnogi narodi ne prepoznaju važnost Gospodina. Radeći na ovom projektu o Euharistiji čovjek može u stvarnosti vidjeti hostiju i otkriti da je Gospodin prisutan krvlju, tijelom i duhom. To im je potrebno kako bi shvatili važnost Isusa Krista.’ Taj sam njegov projekt preuzeo kao odgovornost da nosim po čitavom svijetu njegove izložbene panele o euharistijskim čudima. To je moja zadaća koja se nastavlja i bez Carla. Sve je to ostavio i pripremio da bismo mi dalje vodili.

Danas mnogi mladi odabiru loš put. Koju biste im poruku, kroz iskustvo s Carlom, mogli poslati?

Da, to je bio njegov zadatak, biti uzor mladima. Nikad nije posjećivao pubove ni diskoteke, niti je izišao s djevojkom, već se posvećivao učenju, zadaći, matematici, računalu, često je odlazio u oratorij kako bi pomagao drugoj djeci. Sva djeca mogu biti poput njega, posvetiti svoje vrijeme kako bi pomogli drugima, siromasima, kako bi brinuli o okolišu. On je pravi uzor mladima, primjer života. Budući da ima mnogo zla i kušnji u ovom svijetu, on je pokušao promijeniti taj smjer prema Gospodinu koji ima život vječni. Često mi je govorio: ‘Život na zemlji je trenutak koji prolazi, treptaj oka, a u raju se živi vječno.’ Misao da je Euharistija njegova autocesta za Nebo znači da s njom hitamo prema Nebu. Dovoljno je podići pogled prema Gospodinu, prema Euharistiji i već živimo za vječnost, to je njegovo pravo učenje. Danas sam oženjen, ali nemam djece, za mene su sva djeca kao Carlo. S njim se osjećam potpuno, bio mi je više od sina, više od prijatelja, više od učitelja. Neprestano čujem njegov glas, jer ako je čovjek pun vjere, ništa mu ne nedostaje, život mu je ispunjen. Potrebno je slijediti sve Božje zapovijedi kako je govorio Carlo.

Što želite u budućnosti, pronositi glas o Carlu u čitavome svijetu?

Da, moj cilj i moj zadatak je odgovornost za izložbu o euharistijskim čudima koju nosim po svijetu, kako bih pronosio Božju Riječ mladima, starima, siromašnima i svima koji su u potrebi. Tako vidim svoj život u budućnosti i sve do kraja, jer Carlo mi je rekao da je život na zemlji kratak, ako želiš živjeti moraš ponuditi sve što imaš, čak i patnju. Upravo je on, kad je već jako trpio u danima prije nego što nas je napustio, rekao svojoj majci, a ja sam tome svjedočio: ‘Prikazujem svu ovu patnju Gospodinu za papu i za Crkvu, jer ne želim ići u čistilište, želim u raj.’ I ja imam za ponuditi mnogo lijepoga, čak i patnju – za Crkvu i ljude u potrebi – pa možda se tako i ja jednog dana pridružim Carlu u raju.