Nikada nije bilo lako prepoznati životni poziv, ali ljudima je u današnjem svijetu to posebno teško jer je moderno društvo kompleksno i neuredno. Ipak, upravo se u složenosti i neurednosti nalaze neki od najvažnijih odgovora u životu. Dobra vijest je bez obzira koliko se zbunili, naša jedinstvena svrha života leži duboko u našoj vlastitoj duši.
Otkrivanje zvanja ne znači koračati prema nekoj nagradi koja mi je izvan dosega, već prihvatiti blago istinskog sebe koje već posjedujem, piše Catholic Stand. Zvanje ne dolazi iz vanjskog glasa koji me poziva da budem nešto što nisam. Dolazi iz glasa “ovdje unutra” koji me poziva da budem osoba za koju sam rođen, da ispunim izvorno sebstvo koje mi je Bog dao pri rođenju.
Samo ideja da Bog ima plan za svakoga od nas trebala bi biti uzbudljiva, ali moderni se katolici bore kako vjerno živjeti nauke Crkve, a da kao pripadnici suvremenog društva ostanu vjerni sebi. Čini se da se svaka profesionalna odluka kosi sa suvremenim konceptima feminizma, muškosti i uspjeha. Život redovnika ili svećenika smiješno je gubljenje vremena ako se redovnici, redovnice i svećenici smatraju povlačenjem iz svijeta. Samac u celibatu suočava se s podsmijehom iz kulture koja je opsjednuta seksom. Žene kojima je iskrena želja da postanu majke osjećaju se odbačenima i ismijavanima jer žele prihvatiti ovu najsvetiju, prirodnu ulogu žena kao njegovateljice.
Problem prepoznavanja zvanja je u tome što većina katolika uopće nema osjećaj da svi imaju božansku svrhu u životu. Katolici jednostavno imaju nejasnu ideju, kao da je Gospodin samo nekolicinu svetih ljudi pozvao za nešto posebno. Još gore, mnogi se boje i početi tražiti svoj poziv, bojeći se na što će ih Bog “prisiliti”.
Svaka pobožna katolička djevojka pretpostavlja da Bog želi da ona bude redovnica. Prije nekoliko desetljeća i ja sam se potajno prestrašila da će me Isus zamoliti da budem klauzurna redovnica, pogotovo kad sam čula da se obližnja samostanska zajednica Sestara Predragocjene Krvi zanima za mene.
„Ne boj se onoga što Bog traži od tebe! Vrijedno je Bogu reći „da“. U njemu nalazimo nešto novo – radost “(papa Franjo).
Svećenik koji je vodio vježbe u samostanu zamolio me da podijelim svoju priču o obraćenju. Bila sam šokirana kad me je proveo kroz željezna vrata u kapeli, a zatim skrenuo za ugao gdje sam se iznenada suočila s dvadeset sestara odjevenih u crne velove, bijele tunike i duge grimizne škapulare, sjedeći u pojedinim klupama, pognutih glava u molitvi. Zamišljala sam kako sjedim u krugu i neformalno dijelim svoju priču. Umjesto toga, stajala sam nespretno, bez govornice, odjevena u ležerni top, traperice i sandale.
Nakon mog razgovora, bila sam sigurna da ću uskoro ući u ovu monašku zajednicu iako to nije bila želja moga srca. Voljela bih da sam mogla čuti riječi pape Franje dok nam neprestano govori da je predan kršćanski život onaj koji nas oslobađa kako bismo u potpunosti postali ono što jesmo.
Potraga za vlastitim pozivom
Ponekad će nas Isus “udariti” po glavi čudesnom intervencijom koja nam naletom jasnoće otkriva Njegovu volju u našim životima. Najčešće moramo namjerno tražiti Božje lice i glas da bismo otkrili svoj autentični poziv. „Onaj tko pažljivo sluša Riječ Božju i istinski moli, uvijek pita Gospodina: koja je tvoja volja za mene? ” Papa Franjo. Potrebna je molitva, razmišljanje i iskrena želja da duhovno sazrijemo kako bismo pronašli svoj specifični poziv.
Papa Franjo opisao je ovo duhovno putovanje: “Kad Gospodin zada misiju, uvijek nas tjera da uđemo u proces, proces pročišćenja, proces razlučivanja, proces poslušnosti, proces molitve”. Ovaj je profesionalni proces najvažnija, uzbudljiva avantura u životu.
Kršćanska objava prepoznaje dva specifična načina ostvarivanja poziva ljudske osobe u cijelosti, ljubavi: brak i djevičanstvo ili celibat. Bilo koji od njih je, u svom vlastitom obliku, pokretanje najdublje istine čovjeka, o njegovom stvaranju “na sliku Božju”. (Papa sv. Ivan Pavao II., Familiaris Consortio)
Naravno, postoji nekoliko tradicionalnih koraka razlučivanja koji pomažu u otkrivanju našeg poziva. Dnevnik mi je stvarno pomogao da prepoznam poziv jer mi je proces pisanja razjasnio misli i osjećaje. Kada odložimo svoje darove, svoja ograničenja i prednosti i nedostatke za određena zvanja, možemo bolje vidjeti stvari crno-bijelo, umjesto da jednostavno dopustimo našim mislima da se kovitlaju u našim glavama.
Ono što je najvažnije, ako želite saznati tko ste zapravo u Kristu, postavite se u prisutnost Boga koji voli, umirite se u Njemu i tada pokušajte osluškivati svoje srce. Čak i kao mladi kršćanin, Bog mi je dao unutarnji osjećaj kojim putem krenuti kad bih se zaustavio dovoljno dugo da Ga pitam i slušam. Često je Njegov odgovor bio suprotan onome što sam mislila da bi bio ‘sveti’ izbor.
Primjerice, kad sam sa 18 godina sa svojom sestrom željela pohađati protestantsku biblijsku školu, znala sam da bih trebala ostati na sveučilištu iako mi se činilo da odbijam posvetiti svoj život Isusu. Ali Bog me iznenadio; šest mjeseci kasnije, kada sam prisustvovala svojoj prvoj misi, Bog je istrgnuo prostirku ispod mene kad sam uhvatio kako žudim za primanjem euharistije. Dogovorio sam sastanak sa sveučilišnim kapelanom odmah nakon te prve mise.
To me nije samo odvelo u Crkvu, on je postao moj duhovnik. Ovaj je isusovac bio dobar duhovnik koji mi je pomogao produbiti odnos s Bogom i pomogao mi da bolje upoznam sebe. Da nije bilo ovog svećenika koji mi je objelodanio moje unaprijed stvorene predodžbe o tome tko sam ja, kamo me Bog zove, drhtim kad pomislim gdje bih sada bila.
Naše se zvanje krije duboko u našoj vlastitoj duši, ali mi smo dio zajednice vjernika i trebamo jedni druge dok putujemo zajedno prema Božjem srcu.