Dočekali smo i posljednju nedjelju došašća i naše pripreme za svetkovinu Božjeg utjelovljenja. Jesmo li uistinu spremni za Isusov dolazak? Jesmo li se tijekom ove tri nedjelje barem malo promijenili nabolje, ili smo jednaki kao što smo i bili prije došašća?

Čitanja koja smo čuli obrađuju otajstva koja mi ne možemo ni zamisliti, a kamoli kontrolirati, otajstva koja su iznad ljudske moći. U isto vrijeme Bog od nas traži da skupimo svu svoju snagu i odlučnost, da u potpunosti surađujemo s njim i predamo mu se. Potiče nas se da damo sve od sebe i da mu nakon toga dopustimo da nas uvede u nešto što nam je još uvijek nedokučivo.

Jesmo li uistinu spremni za Isusov dolazak?

Nama je dano ovo vrijeme došašća. Traje samo četiri nedjelje, nepuna četiri tjedna, a mnogima je predugo i ne mogu čekati. Svi negdje jurimo i žurimo pa bismo i Božić najradije prebacili na neki drugi datum jer nam je čekanje izgubilo smisao. Međutim, upravo u čekanju se događaju najljepše stvari.

Dok strpljivo čekamo, sposobni smo uočiti stvari koji nam inače promiču i kojima ne pridajemo pažnju. Čekajući prijatelja, zamijetit ćemo drveće koje inače ne doživimo, čekajući svoj red u trgovini, vidjet ćemo nekog poznatog, čekajući Božić, vidjet ćemo Božju dobrotu i ljubav koja nam dolazi ususret u otajstvu utjelovljenja. Vrijeme dok ne dođe je blagoslovljeno jer nam daje da se pripravimo na pravi način.

Bog od nas ne traži svjetlucavost, raskoš i nešto posebno, nešto izvanredno. Pored svega što možemo učiniti, što možemo dati od sebe, on traži nas. Traži našu raspoloživost i naše srce koje ne treba biti savršeno nego samo otvoreno za Boga. I možda previše ovih dana pričamo i slušamo o toj otvorenosti srca za Boga, ali nitko ne želi otvoreno pitati kako se to može.

Vrijeme dok ne dođe je blagoslovljeno jer nam daje da se pripravimo na pravi način

Odgovor je jednostavno dati, ali nije ga sasvim jednostavno ostvariti. Potrebno je samo sa žarkom vjerom i osjećajem ljubavi prema Bogu reći: Isuse, dođi u moje srce, rodi se i nastani u njemu. Ili pak, ako Bog kuca na naša vrata, neprestano osjećamo da nas potiče da nešto učinimo tj. da on po nama nešto učiniti, opet nam je potrebna vjera da bismo to povjerovali te u skladu s tim djelovali.

Duh došašća dobrim se dijelom sastoji u življenju u blizini Djevice, koja u ovo vrijeme nosi Isusa u svojoj utrobi. I sam naš život je malo duže došašće, iščekivanje konačnog trenutka u kojem ćemo se napokon zauvijek susresti s Gospodinom.

Djevica Marija nosi u sebi najveću novost koju je ovaj svijet primio, nosi Spasitelja svijeta. Ta je novost potpuno promijenila njezin život iako je ona naizvan nastavila živjeti kako što je živjela prije navještenja. Nije mogla o tome razgovarati s bilo kime.

Kome se mogla povjeriti u Nazaretu? Bi li ju razumjeli? Hoće li joj se možda narugati i ismijati je? Tko je ona da bude Mesijina majka?

Sa svim tim pitanjima, i radosna i zabrinuta, kreće na put svojoj rođakinji Elizabeti. S njom želi podijeliti tu novost koja je toliko veseli i zabrinjava. I Elizabeti se dogodilo nešto slično. Doduše, ona nije srela anđela i nije sama čula nikakvu radosnu vijest s neba. To je čuo njezin muž. No, Elizabeti su njezina trudnoća i muževljeva nijemost nakon službe u Hramu dovoljno jasan znak da je na djelu prst Božji. I njoj je također potreban netko tko ju može razumjeti i s kime može podijeliti svoje osjećaje.

Marija u svome tijelu nosi Isusa, nosi samoga Boga. Božja prisutnost u njoj potiče ju da svoju radost podijeli s drugima. Povjerenje koje joj je iskazalo Nebo nuka ju da i drugima donese radost. Iako ne razumije i ne shvaća sve što se s njom zbiva, hiti svojoj rođakinji da podijeli s njom vijest, ali i kako bi joj pomogla. Ako smo s Bogom, ne možemo sami uživati u njegovu društvo. Kad ga pustimo u svoj život, ta ispunjenost nas tjera da tog živog Boga donesemo i drugima.

Pune su Božjeg Duha koji u njima i po njima djeluje.

Braćo i sestre, susret Marije i Elizabete, susret dviju majki koje u sebi osjećaju posebnu Božju prisutnost, podrazumijeva djelovanje Duha Svetoga. Kad se netko prepusti Bogu, onda on po njemu čudesno djeluje. To se događa u životima ovih dviju majki. Pune su Božjeg Duha koji u njima i po njima djeluje.

Elizabeta je odmah shvatila što se Mariji dogodilo. Nije Marija trebala ništa tumačiti ni objašnjavati. Među njima je pravo i iskreno prijateljstvo koje prepoznaje i tumači što se to u onom drugom događa. Elizabeta iznosi svoju ispovijest vjere. Sretna je zbog svega što se Mariji dogodilo. U tome prepoznaje djelovanje Boga koji je zahvatio i u njezin život, u njezinu neplodnost. Raduje se zbog Marijine sreće. Ona nam daje primjer kako bismo se i mi znali radovati sreći drugoga.

To nam je tako teško. Zato trebamo moći prepoznavati Božje djelovanje u drugim ljudima. Ne biti zavidni ni ljubomorni, nego se veseliti zbog dobročinstava koja Bog daje drugima.

Ona prepoznaje u Mariji majku svoga Gospodina.

Elizabeta dočekuje Mariju s blagoslovom. Priznaje njezinu ulogu i važnost za cijelo čovječanstvo. Hvali Mariju i zahvaljuje joj što je povjerovala u sve ono što je Gospodin od nje tražio. Elizabeta ne blagoslivlja Mariju zbog nečeg izvanjskog. Ona gleda na bitno, na nutrinu, na srce, na duh. Ona prepoznaje u Mariji majku svoga Gospodina. Prva mu se u vjeri poklonila i prva ga prihvatila.

Mi, međutim, najprije gledamo ono što se događa izvana.

Pogled nam se zaustavlja na površini. No, koliko se bijede i jada skriva iza bljeska što nas zasljepljuje. Koliko se bogatstva i ljepote krije iza skromne vanjštine koja nas ne privlači. Rijetki su oni čiji je pogled duhovan i ide ispod privida, prodire u duhovnu sferu i primjećuje duhovno bogatstvo kod drugoga.

Koliko nas ovih dana, braćo i sestre, privlače izlozi i vanjska adventska ponuda. Koliko nas inače u životu zna zaslijepiti privid sjaja koji blješti i ostavlja nas očaranima. Pokušajmo s ovim dvjema majkama prolaziti ovih dana našim ulicama i zamjećivati nutarnju ljepotu koju nosi svako biće. Svojim razgovorima i svojim ponašanjem nastojimo svjedočiti ono što duboko vjerujemo.

Majka moga Gospodina dolazi i k meni. Prepoznajem li njezine poticaje i posjete?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.