Istina, u Crkvi uopće nema toliko pravila, kada uzmemo u obzir da je to zajednica od preko milijardu članova diljem svijeta, s poviješću koja se proteže nekoliko tisuća godina (uključimo li naše pretkršćanske biblijske korijene i tradiciju) , piše Mons. William J. Kins s portala Simply Catholic.

Papa Ivan Pavao II. podsjetio nas je kada je 1983. proglasio važeći Crkveni kodeks kanonskog prava da Stari i Novi zavjet čine prvi izvor prava za Crkvu. Okrećući se najprije Bibliji, razmotrimo što je sveti Pavao učio o življenju Isusove poruke.

U Poslanici Rimljanima, sveti Pavao uzima prvih 11 poglavlja kako bi predstavio dobro razvijenu teologiju milosti i otkupljenja, koja kulminira darom spasenja u Kristu Isusu, kroz milosrđe našeg nebeskog Oca. Zatim Pavao postavlja izazov: “Ne suobličujte se ovome dobu, nego se preobrazujte obnovom svoga uma” (Rim 12,2). Izazov je dopustiti našoj vjeri da promijeni naše ponašanje: budući da je Bog učinio toliko toga za nas, trebali bismo odgovoriti prilagođavajući svoje ponašanje višim standardima Božje milosti.

Milost i milosrđe

Ako razumijemo dubinu Božjeg milosrđa i milosti, ne možemo nego biti prisiljeni ispitati svoje ponašanje kao odgovor. Drugim riječima, ne možemo nastaviti živjeti kao nevjernici. Međutim, ova promjena u našem vanjskom ponašanju proizlazi iznutra, kao zahvalan odgovor na sve što je Bog učinio i nastavlja činiti za nas. To je promjena motivirana ljubavlju prema Bogu i razumijevanjem Njegove volje pune ljubavi za naše živote. To nije promjena koju nalaže zakon, već ljubav.

Kanonsko pravo je uvijek sluga teologije, ali kako nas podsjeća završni kanon Zakonika kanonskog prava, spasenje duša je vrhovni zakon Crkve.

To je također bila poruka pape sv. Ivana Pavla II. dajući nam sadašnji Zakonik kanonskog prava. “Kodeks ni na koji način nije zamjena za vjeru, milost, karizme i osobito milosrđe u životu Crkve i vjernika”, rekao je.

Isus je zadužio Crkvu da ide u svijet i poučava, a ne da donosi zakone. Kroz sva kršćanska stoljeća, to je ono što je Crkva činila. Nauk Crkve, koji proizlazi iz Božje objave u Bibliji i preko Duha Svetoga u tradiciji Crkve, dovodi do razvoja doktrine i dogme.

Istodobno, kako je Crkva rasla i susrela se s novim pitanjima, bavila se pitanjima crkvene organizacije i stege. To je dovelo do razvoja prava u Crkvi. To zovemo kanonsko pravo, od grčke riječi za mjernu šipku. Kanonsko pravo je uvijek sluga teologije, ali kako nas podsjeća završni kanon Zakonika kanonskog prava, spasenje duša je vrhovni zakon Crkve.

Doktrina i pravo

Postoji razlika između doktrine i zakona. Traže dva različita odgovora. Na kraju, ipak, oboje bi trebali utjecati na to kako živimo svoje živote.

Doktrina, odnosno crkveno učiteljstvo, pomaže nam razumjeti značenje Evanđelja i Božje djelovanje u našem svakodnevnom životu. Doktrina može biti čisto teološka – to jest, usmjerena na Božje misterije kao što je Trojstvo, ili Krista (kristologija), ili Božje otkrivenje. Doktrina se također može baviti praktičnom primjenom Evanđelja u svakodnevnom životu, kao u moralnoj teologiji ili socijalnom nauku Crkve. Može se baviti vezom između Boga i čovječanstva, kao u sakramentalnoj teologiji, ili bogoslužju, ili naravi Crkve (ekleziologija).

Tek nakon što smo pročitali i razumjeli nauk, Crkva od nas sljedeći put traži da intelektualno pristanemo na nauk.

Crkva od nas kao katolika prije svega traži razumijevanje nauka. Od nas se traži da informiramo svoje umove čitajući doktrinarne izjave učiteljstva, učiteljskog autoriteta Crkve. Tek tada, nakon što smo pročitali i razumjeli nauk, Crkva od nas sljedeći put traži da intelektualno pristanemo na nauk. To je osnova ispravno oblikovane savjesti: poznavanje, razumijevanje i pristajanje svojim umom na nauk Crkve. Zatim slijedi utjecaj tog učenja na naše živote – naime, njegovo provođenje u praksi.

Poslodavac katolik koji razumije i pristaje na dugu povijest katoličkog socijalnog nauka želio bi poštovati dostojanstvo radnika i osigurati pristojnu plaću i radne uvjete. Međutim, ne postoji “pravilo” koje točno određuje kako to učiniti. Kanon 222.2 općenito kaže da su kršćanski vjernici “dužni promicati socijalnu pravdu”, a kanon 1286. obvezuje mnoge crkvene poslodavce “da plaćaju pravednu i poštenu plaću”, ali te opće odredbe proizlaze iz šire povijesti socijalnog učenja.

Zakon ne traži da ga prvo razumijemo, a zatim da pristanemo na njega. Umjesto toga, zakon traži da se prvo pridržavamo, a zatim tražimo vrijednosti i učenja iza zakona.

Slično tome, duga povijest doktrine o odgovornoj ljudskoj spolnosti i daru života traži od katolika da razumiju i daju pristanak na činjenicu da je umjetna kontracepcija nespojiva s kršćanskim moralom. Ova se doktrina ponavlja u mnogim učenjima Crkve, ali pretražite crkvene zakonske tekstove i otkrit ćete da ne postoji zakon koji izričito zabranjuje umjetnu kontrolu rađanja. Jasnoća i uvjerljivost doktrine trebale bi nas voditi da razumijemo učenje i odlučimo ga provesti u praksi u našim životima, u evoluciji od uma do savjesti do djela.

Zakon je drugačiji. Zakon ne traži da ga prvo razumijemo, a zatim da pristanemo na njega. Umjesto toga, zakon traži da se prvo pridržavamo, a zatim tražimo vrijednosti i učenja iza zakona. Deset zapovijedi, na primjer, zakon je, a ne doktrina. Međutim, pomaže nam kao kršćanima da pokušamo razumjeti zašto je Bogu važno izbjegavanje ovih 10 ponašanja. Koja je povijest iza ovih zapovijedi? Kakav je njihov kontekst u Bibliji? Takva vrsta ispitivanja također pomaže u razumijevanju nekih disciplinarnih normi i praksi Crkve. Zašto su ta ponašanja toliko važna za moj duhovni ili vjerski rast da su obavezna?

Sam Isus nije izbjegavao dati svojim učenicima smjernice o tome kako da žive svoje živote, bilo da se radi o plaćanju poreza ili opraštanju drugima. Ali Isus je stavio zakon u njegov pravi kontekst za svoje učenike: “Ako budete držali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi, kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga i ostajem u njegovoj ljubavi” (Iv 15,10).

Nauk i zakon Crkva nam daje ne kao prepreke ili smetnje u našem životu, već kao pomoć na našem duhovnom putovanju.

Crkva nije slobodna ignorirati Isusovo učenje u Bibliji, a zasigurno nije slobodna ignorirati pravila koja nam On daje. Njegovo učenje o razvodu i ponovnom vjenčanju često navodi ljude da izraze zabrinutost zbog “pravila” Crkve: “A ja vam kažem, tko god otpusti svoju ženu (osim ako je brak nezakonit), navodi je na preljub, i tko god se oženi rastavljenom žena čini preljub” (Mt 5,32). Međutim, ovo je Isusovo pravilo i ne može se zanemariti.

Doktrina postoji kako bi pomogla u našem razumijevanju Boga, Crkve i života milosti. I nauk i zakon Crkva nam daje ne kao prepreke ili smetnje u našem životu, već kao pomoć na našem duhovnom putovanju. To su radnje koje treba činiti (obveza nedjeljne mise) ili stvari koje treba izbjegavati (oskvrnuće Svete Euharistije) kako bismo lakše mogli doći do svoje duhovne svrhe — naime, do spasenja naše duše.

Ako zanemarim GPS smjer svog automobila da skrenem desno na sljedećem zavoju, trebat će mi trenutak da ponovno izračunam kako se mogu vratiti na pravi put. Ovisno o ruti, možda ću morati skrenuti ili polukružno skrenuti. Na isti način, ako zanemarim neko crkveno pravilo, mogu preračunati kako se vratiti na pravi put na svom vjerskom ili duhovnom putu, i ako treba otići na ispovijed kad sam sagriješio.

Važno je kad u Crkvi naiđemo na neko “pravilo” prvo se zapitati je li to uopće pravilo. Možda je to umjesto toga praktična primjena moralne ili teološke doktrine. U svakom slučaju, trebali bismo pokušati razumjeti učenje i razloge za njega prije nego što dovedemo u pitanje “pravilo” Crkve.

Pitanje kazni

Postoji još jedna važna stvar koju treba imati na umu kada razmatramo zakon u Crkvi. Vrlo malo pravila nosi kaznu. Samo onih nekoliko postupaka koji povrjeđuju život Crkve ili ozbiljno ugrožavaju dušu prijestupnika nose kaznu. Na primjer, izvršeni pobačaj nosi kaznu izopćenja iz Crkve. Svećenikovo izravno kršenje pečata ispovijedi ili seksualno zlostavljanje maloljetnika drugi su primjeri djela koja zahtijevaju stroge kazne. Vidite da ova pravila postoje kako bi zaštitila najvažnije vrijednosti Crkve.

Većina crkvenih “pravila” ne nameće kaznu za njihovo kršenje. Na primjer, duhovna je i pokornička praksa suzdržavati se od mesa na Čistu srijedu i korizmene petke. Kad bih jednog od tih dana pojeo hrenovku, ne bih bio izopćen ili na neki drugi način kažnjen od strane Crkve. Možda sam prekršio pravilo, ali pravilo postoji kako bi me duhovno vodilo u razumijevanju da se mogu oslanjati na Božju dobrotu i providnost dok sebi uskraćujem nešto od ovoga svijeta. Grijeh u jedenju mesa nije toliko ignoriranje pravila koliko ignoriranje prilike da rastem u svojoj ovisnosti o Bogu.

Neki katolici postavljaju pitanje zašto u Crkvi postoji toliko “pravila”. Kada se traži da se identificira problematično pravilo, često se uopće ne radi o “pravilu”, već o pitanju učenja ili doktrine.