Prvi lijek je uzeti misli koje izazivaju tugu u nama i učiniti ih konkretnim, analizirati ih, ispraviti i kontrolirati. To mogu biti ideje (1) neuspjeha ili pogreške, (2) nesposobnosti ili bolesti, (3) smrti voljene osobe, (4) tuge ili nevolje općenito, piše Catholic Exchange.

Neuspjeh u karijeri ili poslovnom poduhvatu, ili čak biti pozvan govoriti u javnosti kada nismo spremni, izaziva tjeskobu kada pomislimo: “Protratio sam vrijeme, izgledao sam kao budala ili izgubio glavu.” U takvim slučajevima sreća ovisi o tome možemo li ovoj misli suprotstaviti uravnoteženom istinom kao što je: “Izgubio sam dolar, ali dobio milijun.” Ovo će uvijek biti utješna istina ako djelujemo s dobrom namjerom. Kad god smo Božji prijatelji po milosti i djelujemo s dobrom voljom, naš nebeski Otac za nas piše nebeski ček za vječnu slavu i zadovoljstvo. Tada smo dobili milijun, iako smo možda izgubili određena stvorenja, stvari male vrijednosti, beznačajna zrnca pijeska u usporedbi s Beskonačnim. Može li takva situacija biti tužna?

Raspeti/Foto: Dario Zürchauer

Pogreška može biti čisto subjektivna kada, na primjer, očekujemo više od razumnog. Ali postoji način da se osigura radost. Kada drugima činimo usluge, ne trebamo tražiti ljudsku zahvalnost. Jer, ljudski povratak na dobro djelo vrlo često izostaje, pogotovo što se tiče rada za opće dobro. Djelujmo, umjesto toga, kako bismo ugodili Bogu koji prima kao učinjeno za Njega ono što mi činimo za bližnjega i koji obećava da će nam vratiti “vječnim kraljevstvom”.

Patnja bi trebala biti oponašanje Boga koji je uzeo patnju na sebe u ovom životu. Naša bol je dopuna onoga što nedostaje, kako kaže sv. Pavao, u Kristovim patnjama.

Objasnio sam to ljudima u staračkom domu i zamolio ih da budu misionari kroz strpljenje. Nakon toga, njegovateljice nisu mogle sakriti zaprepaštenje vidjevši vitalnost koju im je ta pomisao donijela. Isto se dogodilo i s dvanaestogodišnjim dječakom koji je u bolnici bio tri mjeseca. Pitao sam ga želi li biti misionar i spašavati duše.

„Ali, oče, ne mogu ni sjediti u krevetu. Jedva se mogu pomaknuti.”

“Točno. Ako prineseš svoje patnje za duše, možete ih spasiti bolje od mene. Vidite, Isus Krist je propovijedao i činio mnoga čuda, ali se samo nekoliko ljudi obratilo. Međutim, kada je patio i umro, On je otkupio cijeli svijet.”

Čuvši to, mladić je počeo plakati.

“Zašto plačeš?”

Zato što sam izgubio godinu dana patnje. Zašto mi to nitko nije rekao prije godinu dana?”

Od tada više nije plakao. Umjesto toga, što je više patio, postajao je sretniji. Jer je pomagao spasiti više duša.

Sama smrt ne može oduzeti radost kršćanskoj obitelji. Ako nas smrt voljene osobe rastužuje, to je obično zato što ga gledamo i zamišljamo kao da je smrću izgubio sve. Ili zato što gledamo sebe i mislimo da smo ga “izgubili”. Ovaj izraz se često koristi pogrešno. Ali ako aktiviramo svoju vjeru i uvjerimo se u sreću onih koji umiru u Gospodinu i pomoć koju nam s Njim mogu donijeti, tada možemo osjetiti utjehu i radost.

Sadašnja poteškoća ili “nevolja” nas neće rastužiti ako je, umjesto da gledamo na njezinu neugodnu stranu, vidimo u svjetlu vjere. Patnja bi trebala biti oponašanje Boga koji je uzeo patnju na sebe u ovom životu. Naša bol je dopuna onoga što nedostaje, kako kaže sv. Pavao, u Kristovim patnjama. To čini primjenu zasluga Njegove muke učinkovitijom. Više duša može biti spašena kao rezultat naših patnji ako se sjedini s Kristovom.

Moramo znati cijeniti patnju i kako se nositi sa životnim trnjem.

Nevolja je ček izvučen na obali neba. Kad bismo razumjeli vlastiti jezik Božji, pročitali bismo u njemu ovu ideju: „Beskrajna pravda i dobrota obećavaju da će vratiti na nebu nadljudsku i beskrajnu slavu i zadovoljštinu kršćaninu koji, dok je u stanju milosti, dragovoljno prihvaćao svjetlo i prolaznu patnju.” Božanski potpis stavlja se na ovaj ček tek kada prihvatimo patnju. Iz dana u dan gomilati takve čekove za vječnost izvor je sreće; i velika je sreća trpjeti samo lagano i na trenutak kao cijena za dobivanje beskrajne radosti zauvijek.

Isus susreće svoju majku/Foto: Dario Zürchauer

Moramo znati cijeniti patnju i kako se nositi sa životnim trnjem. Ako ga gazimo, ono nas muči; Pod našim nogama onemogućuju nam hodanje; u našoj savjesti blokiraju pravi život.

Drugi lijek je potaknuti misli radosti. Uvijek bismo trebali imati optimistične misli, sretna sjećanja i jasno priznanje Božjih dobrobiti u toj riznici stvaranja, ljudskoj prirodi. Također trebamo povećati svoje znanje i veselo razmišljati o neiscrpnom blagu koje nam se nudi u svijetu boja, oblika i zvuka. Umjetnici obično uhvate viziju svega toga i znaju to cijeniti.

Naše su oči nevjerojatno savršene kamere. Automatski se fokusiraju, snimaju i projiciraju u naš mozak žive scene u punoj boji i tri dimenzije. Naše čulo sluha je poput čudesnog unutarnjeg glazbenog instrumenta koji vjerno reproducira tisuće različitih nota i melodija. Naše ruke, ruke i noge su poput ždralova koji mogu izvoditi beskonačan niz kompliciranih pokreta. Ukratko, cijeli naš organizam je čudesno blago koje nam je stvorio Bog. To se posebno odnosi na naše pamćenje, knjižnicu koja razvrstava, po redu, tisuće korisnih iskustava; naše razumijevanje koje neprestano otkriva sve više stvarnosti i moći će razumjeti Beskonačnu Stvarnost; i našu volju kojom smo sposobni sjediniti se s Dobrotom.

Prepoznajte, također, mnoga dobra koja imamo u obitelji, državi i Crkvi, i sva nadnaravna sredstva koja imamo da stignemo u Nebo. Ovo je sretna misao zbog uvjerenja koje imamo iz vjere i razuma da Bog postoji i da je naš Otac, da je s nama, bdije nad nama i upravlja svim našim situacijama za našu dobrobit. To je, štoviše, smirujuća misao, jer nam nada u božanska obećanja daje predokus neba. Osim toga, postoji uzbuđenje radosti i zadovoljstva u pomisli da smo mi objekti Božje ljubavi i da ga sami možemo iskreno voljeti.