Današnji evanđeoski odlomak stavlja pred nas uistinu čudesan događaj. Isus i učenici otisnuli su se u lađi na pučinu. Međutim, odjednom je nastala žestoka oluja, na lađu su navalili valovi i umalo ju potopili. Učenici su u strahu i bojazni, a Učitelj na krmi – spava. Učenici ga bude, a Učitelj – Isus, kako nas izvještava evanđelist Marko, „zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Utihni! Umukni!’ I smiri se vjetar i nasta velika utiha.“ Čudesan je ovo i nesvakidašnji događaj koji u učenicima budi pitanje: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ Učenici još nisu mogli shvatiti, štoviše, bili su ‘miljama’ udaljeni od razumijevanja koje će doći tek nakon uskrsne proslave: da je Isus iz Nazareta, koji ih je pozvao, daleko više od običnog učitelja ili rabina, proroka ili iscjelitelja. Tada još nisu mogli razumjeti da je pred njima na djelu sam Bog, Sin Božji, božanski Spasitelj. U zgodi utišane oluje Isus se pokazuje kao vrhovni gospodar stvorenja, kao Bog, koji i morem i vjetrovima zapovijeda. Tek u svjetlu uskrsne vjere razumjet će učenici kako su čuda koja je Isus činio tijekom svoga zemaljskog postojanja bila znak i znamen njegove božanske osobe, a ujedno bila i poticaj i poziv na vjeru u njega, Sina Božjega i Spasitelja. 

Svatko od nas kršćana danas također proživljava osobne teškoće i previranja, osobne oluje i brodolome, čak i ako svim srcem želi krenuti za Kristom i svojim ga riječima, djelima i životom slijediti.

Svatko od nas kršćana danas također proživljava osobne teškoće i previranja, osobne oluje i brodolome, čak i ako svim srcem želi krenuti za Kristom i svojim ga riječima, djelima i životom slijediti. Ove poteškoće mogu dolaziti iz naše nutrine, iz našeg srca koje ponekad nije u skladu s onim Kristovim. Naše unutarnje pobude i požude, grešne sklonosti i nakane, zle misli i porivi mogu prouzročiti oluje u našem životu, nemire i nespokoje koji imaju za posljedicu olujno i nemirno stanje našeg bića, naše nutrine i života. Isto tako, nerazjašnjeni ili komplicirani događaji našega života također rezultiraju nesigurnošću u nama. Tada nam se čini da Isus šuti, ne poduzima ništa i još uvijek spava na uzglavlju krme.

Kad pogledamo trenutno stanje svijeta pa i Crkve, može nam se također učiniti da Gospodin spava, da nas je zaboravio, da mu nije stalo. Osobito zapadni svijet sve više tone u materijalizam, praktični ateizam i bezboštvo; tehnologija je preuzela ulogu religije i spasitelja, a na djelu je također svojevrsni kult zdravlja, tijela i vlastitog ‘ja’. Duhovna praznina i pustinja sve je prostranija, a oluje svijeta, svjetovnosti, ateizma i bezbožnosti sve su veće. I Crkva, osobito na Zapadu, proživljava duboku krizu: od različitih moralnih i financijskih sablazni i skandala, do manjka vjernika i duhovnih zvanja, te osrednjeg i mlakog stanja dobrog dijela stada, pa i samih svećenika-pastira koji ponekad zapleteni u svjetovno i zemaljsko „lutaju po zemlji i ništa ne znaju“ (Jr 14,18). Sve u svemu, ponekad se čini da Gospodin spava ili se povukao u nebesa, i sam zgrožen stanjem svoje grešne i prljave Zaručnice.

Pozvani smo na vjeru koja je svjesna da iza svega ipak stoji On, Gospodar i Vladar svega.

Tada ipak uočavamo da Isus ne spava, da je budan, da i nama danas govori: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Vjera je ključ razumijevanja Isusa, njegovih čuda i djela, ali okolnosti, situacija, pa i oluja i nemira u našem životu. Na naše oluje i previranja Isus želi reagirati i djelovati. Nekada će to biti osjetno i upečatljivo, kao u današnjem evanđelju, kad će smiriti i utišati vjetar i oluje u našem životu. Na taj je način upravo reagirao na strah i zapomaganje učenika. No nije uvijek tako. Gospodin ne čini uvijek čudo, po principu odmah i ovdje, kao odgovor na poteškoće koje proživljavamo. Nije učinio nikakvo trijumfalno čudo kad je bio osuđen na smrt i obješen na križ, već je strpljivo uzeo do kraja našu nemoć, patnju, umiranje i smrt. Vjera i pouzdanje u Gospodina stoga je ključno. Vjera u smislu pouzdanja i dubokog povjerenja u Gospodina, kad osjetimo i doživimo njegovu moć i snagu, ali i vjera u smislu tihe i ponizne strpljivosti kad oluja ne posustaje i kaa vjetrovi bjesne. Pozvani smo na vjeru koja je svjesna da iza svega ipak stoji On, Gospodar i Vladar svega. Takva vjera onda rađa molitvom i pouzdanjem: „Što god da se događalo i što god da se dogodi, Ti budi uz mene Gospodine.“ Ili, na tragu Psalma: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, Gospodine. Tvoj štap i palica Tvoja utjeha su meni“ (usp. Ps 23).

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.