“Moj otac je htio sina, ali mama je rodila mene. Otišao je i nikad me nije htio upoznati”, riječi su koje su mi se urezale u srce toga poslijepodneva na satu vjeronauka.

Krivnja djeteta

Gledala sam ispred sebe predivnu djevojčicu koja se nikako nije mogla prihvatiti. Osjećala se krivom zbog svog postojanja, osjećala je krivnju jer je otac napustio njezinu majku kada se ona rodila. Živjela je u uvjerenju da je razorila brak, da je razorila obitelj. Susrela sam se s pogledom punim tuge i sa srcem koje se raspada na komadiće.

Živjela je u uvjerenju da je razorila brak, da je razorila obitelj. Susrela sam se s pogledom punim tuge i sa srcem koje se raspada na komadiće.

Što joj reći? Kako joj pomoći prihvati istinu i činjenicu da ona nije kriva, da njezino postojanje nema veze s očevom idejom života, s očevom željom.

Evo što sam joj rekla u tom trenutku: “Draga moja, zamisli da dobiješ vrijedan dar kojim se ne znaš koristiti, kojeg ne znaš cijeniti, niti se odnositi ispravno prema tome. Je li to umanjuje vrijednost dara? Ti si najljepši dar koji je tvoj otac mogao dobiti, ali nije znao to cijeniti, nije znao kako biti otac, nego je pobjegao. Pobjegao je jer on nije imao hrabrosti i ljubavi, a ne jer si ti kriva”. 

“Mi odrasli često nismo svjesni svojih postupaka. Nismo spremni prihvatiti posljedice naših odluka“, dodala sam.

Znala sam da puno ne mogu, znala sam da i ove riječi neće puno toga promijeniti, ali sam se nadala da će ove riječi biti jedna malena kap nade i ljubavi koju će Bog posijati u njezino srce.

…ali sam se nadala da će ove riječi biti jedna malena kap nade i ljubavi koju će Bog posijati u njezino srce.

Plakale smo. Tišina je zavladala u toj učionici. Kao da je neki mir ušao u to nemirno srce i progovorio mu prvi put o njegovoj vrijednosti, o ljubavi s kojom je stvarana od svoga Stvoritelja koji ju neizmjerno ljubi.

Ne znam što se dogodilo poslije, ali znam da me je ta situacija naučila osluškivati druge, da me je naučila da moji problemi nisu najveći na ovome svijetu. Zapravo naučila me je koliko živim svoj život u nezahvalnosti.

Budi produžena ruka

Možda smo zaboravili da smo mi ona produžena ruka koju Gospodin svaki dan u svijet šalje. Kao da smo izgubili svijest koliko je važno znati saslušati druga, biti mu utjeha u nevolji, biti mu rame za plakanje.

Možda smo zaboravili da smo mi ona produžena ruka koju Gospodin svaki dan u svijet šalje.

Dragi čitatelju, možda danas baš tebe Gospodin šalje da budeš njegova produžena ruka u svojoj obitelji, na svome radnom mjestu ili već negdje gdje se nalaziš. Ne zaboravi na onu zapovijed ljubavi koju ti je dao, a to je da ljubiš svoga bližnjega kao sebe samoga.

Vjeruj mi da jedno kako si koje ćeš danas uputiti osobi pored sebe može promijeniti njezin život.

Vjeruj mi da jedno kako si koje ćeš danas uputiti osobi pored sebe može promijeniti njezin život. Ne zanemaruj to. Ova djevojčica me naučila da je samo malo ljubavi prema drugome dovoljno da sam osjetiš koliko si ljubljen, da sam osjetiš koliko si nezahvalan za ono što imaš u životu, a netko drugi o tome samo sanja.

Krivi smo jer ne primjećujemo s kojom boli oni nose životne situacije u kojima se nalaze.

Pišem ovo jer primjećujem da djeca sve više i više okrivljuju sebe kada se roditelji raziđu, pišem jer primjećujem da smo za njihovu tugu i beznađe krivi mi odrasli. Krivi smo jer ne primjećujemo s kojom boli oni nose životne situacije u kojima se nalaze. Stoga, zastani danas i vidi s čim se u srcu bori tvoje dijete, tvoj učenik, tvoj prijatelj…

Zastani i pogledaj gdje danas možeš biti produžena ruka…