Današnji je dan svetkovina radosti, dan pobjede Boga nad smrću, pobjeda Jaganjca koji nas je uveo u život blaženih. Evanđeoski tekst koji smo čuli početak je najdužeg Isusova govora u evanđeljima, od 5. do 7. poglavlja Evanđelja po Mateju. Duga je to propovijed u kojoj Isus govori mnoštvu, najvećem koje je ikad imao pred sobom – ali i svojim učenicima – o osam blaženstava. O njima govori i nama danas i stavlja temelj za ono što će se dogoditi na Golgoti i po Uskrsnuću. Isus ne naziva blaženim stanje površne radosti, užitka, već govori o dubokom blaženstvu, o nekom tko zna živjeti, boriti se kroz život.

Sva blaženstva imaju tri dijela. Blago siromasima, blago ožalošćenima (prvi dio), itd. odnosi se na okolnosti u kojima se nalaze. Nisu blaženi zbog toga, nego se onda dodaje motiv (drugi dio), jer njihovo je kraljevstvo nebesko, oni će se utješiti. Blaženi su jer prolaze jedan iznenađujući put ljudi koji se nazivaju blaženima. Samo nas Duh Sveti može uvesti u logiku blaženstava. Jer, prema svijetu, to su stvari koje smo pozvani izbjegavati, po svaku se cijenu ne naći u takvoj situaciji. Onaj tko je ranjen, odbačen, nije od Boga odbačen. Vrlo su važne okolnosti, identiteti koje se navode u drugom dijelu svakog blaženstva te predstavljaju kao vrata k jednom cilju. Bit će utješeni, baštinit će zemlju, naći će milosrđe (treći dio).

Sreća ima čudna vrata, čudesnih osam vrata koja vode k Bogu. Sreća znači prihvatiti  naših osam uvjetovanosti u kojima se nalazimo jer to u nama oslobađa Božju snagu, njegovu prisutnost. Sreća – dobro zajednice nalazi se u trećem dijelu blaženstava, ali i na početku – makarios. Makarios – blažen – nije onaj tko ima pun stomak, nego osoba koja zna živjeti, poštivati ritam života. 

Zaustavit ćemo se na prvom blaženstvu, koje je s razlogom prvo i o kojem ovise sva druga blaženstva. Blago siromasima duhom – što to znači? Ako bi bili samo siromasi, tada to ne bi imalo smisla: željeti biti siromah – ma kome to treba? Posrijedi su siromasi duhom. Što to znači? Čovjek ima tijelo, psihu i duh. Duh je najdublja stvarnost – imati duh koji je siromašan, duh koji ima potrebu. Imati duh prosjaka, znači imati potrebiti, nedovršeni duh. Ne živim ako mi netko ne pomaže. Živjeti život tako da mi netko drugi pomaže veliki je izazov. Želimo biti samodostatni, da nam drugi ne trebaju, neovisni o drugima. Većina žele biti autonomna. Isus dolazi i govori: Blago onima koji su prosjaci – ukoliko je to najdublja stvarnost našeg života. Svi smo mi prosjaci Božji. Isus se utjelovio, postao čovjekom, navijestio nam Božje kraljevstvo, i prihvaćaju ga oni koji su svjesni da su Božji prosjaci. Svatko od nas je po naravi nedovršen, svima nam je potreban Bog. To znači početi gledati naše nedovršenosti. Želimo se sačuvati od omalovažavanja, pogrešaka, ranjivosti, nedostojnosti. Želimo biti slobodni od nesavršenosti, a tako smo ograničeni, potrebni drugih. Kad otkrijemo slabost drugih, tada nam oni postaju bliži, jer ne trebamo savršene ljude. Ne bismo rado da nas drugi takvima vide – no mi smo potrebiti drugih, mi smo prosjaci. Ako zaboravim da sam prosjak, počinjem nerazumno živjeti. Potrebni smo Boga, i bez Boga smo zapravo mrtvi. A kako često mrzimo naše slabosti, to da su nam drugi potrebni, da ne možemo bez drugih. Želim sam napraviti to i to, bez drugih osoba. No to nije rješenje. Živjeti bez potrebe za Bogom i za drugima vodi u stanje tame.

Naše su slabosti vrata za Boga u našem životu. Ne živimo ako nema Božjeg milosrđa. Imamo potrebu za utjehom. Kad se stvari, osobe, brakovi raspadaju? Kad naše lomljivosti skrivamo ili kad iskorištavamo jedni druge. Kad mislimo da sve razumijemo, kad se pred stvarnošću postavljamo tako kao da već znamo sve odgovore, tada se događaju lomovi. Isus polazi od naše slabosti. Mi smo siromasi, puno siromašniji od Isusa. Potrebni smo jedni drugih. Često smo žalosni, ljuti, zavidni, ljubomorni, nismo najjači, najljepši – potrebni smo Boga. Ograničeni smo kao bića i pitanje je što želimo raditi s našim ograničenjima – naše ograničenosti su vrata za Boga, za raj, za Onoga za kime žeđamo u svom životu. Naše je siromaštvo dobar početak za susresti se s Bogom. Blago siromasima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko – imam mogućnost otvoriti se Božjoj milosti – to je naša sreća, to je naše blaženstvo. Ako sam siromašan, i ostajem siromašan, tada nema napretka – no Bog nam otvara nova vrata radosti. Samo Bog daje dobar okus mojoj slabosti i siromaštvu. Moje siromaštvo nije nešto što trebam omalovažavati, nego na njega gledati kao na mogući susret s Bogom. Nemojmo mrziti svoje nedostatke, iskoristimo ih u susretu s Bogom. On nas čini bogatima, svetima. Naše su slabosti  pretpostavka za susret s Bogom. Svi sveti su sveti jer se u potpunosti ostvarila želja njihova siromaštva – biti obdareni, obogaćeni Bogom.

Svi sveti su nam putokaz da se i naša svetost ostvaruje time što shvaćamo kako smo potrebiti zagovora svetih, ali isto tako i da naš život zadobiva svoju puninu time što našu sebičnu prazninu ispunjava Božja velikodušnost. Blago siromasima duhom – oni su svjesni kako je svetost dar Božje prisutnosti, Božje blizine, Božje punine. Potrebni smo jedni drugima, potrebni putujuće i slaveće Crkve. Božji siromasi blago su Zemlji.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.