Liturgija riječi Božje ove nas nedjelje potiče na promišljanje o pozivu i poslanju. Bog na jednostavan, a opet tako čudesan način izabire ljude koji će prenositi njegovu poruku te biti njegovi nasljedovatelji i svjedoci.

Današnje prvo čitanje zorno opisuje nećkanje proroka Izaije, koji dvoumi o prihvaćanju Božjega poziva. Njegove mane poslužile su mu za izgovor. Međutim, kad je čuo Gospodinov glas: „Koga da pošaljem?“ postaje u potpunosti svjestan Božjega izbora i spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji!“

Ako ovo Izaijino iskustvo usporedimo s iskustvima mnogih ljudi kojima je upućen Božji poziv, uvidjet ćemo mnoge sličnosti u stavu od strane onih koji su pozvani odgovoriti. Nerijetko se događalo da su mnoge pozvane osobe proživljavale iskustvo dvoumljenja, nećkanja i izgovaranja. Sve do trenutka kad su shvatili da nije riječ samo o njihovoj sposobnosti ili nesposobnosti, o njihovim vrlinama ili njihovim manama, o njihovoj dostojnosti ili nedostojnosti, o njihovim mogućnostima ili nemogućnostima. Sve dok nisu shvatili da Bog zna za nesavršenost i manjkavost, ali još više, da on računa na odvažnost, na hrabrost, na ustrajnost onih koje poziva. Dok nisu shvatili da će Bog koji izabire biti uvijek i u svemu uz one koji se spremno odazovu njegovu pozivu. Na koncu, dok nisu povjerovali da se u potpunosti mogu i trebaju predati njegovu vodstvu. Nakon tih spoznaja začinje se i započinje ta životna avantura Božjega poziva i čovjekova odziva.

Kad se danas govori o pozivu i poslanju, otvara se jedna široka lepeza različitih stvarnosti koje negativno utječu na prepoznavanje Božjega poziva i na davanje pozitivnoga odgovora. Individualizam čovjeka tjera i potiče da se zatvara u samoga sebe i da sam sebi bude dovoljan. On bježi od samodarivanja, od potrebe da se daruje drugima i da živi za druge.

Neprestano napadajući Crkvu i svećenike, mediji stvaraju mentalitet jedne grešne i nevjerodostojne zajednice koja ugrožava ljudsku slobodu, koja šteti pojedincima i koja je nepoželjna i suvišna za današnjeg čovjeka. U obiteljima se, zbog užurbanog tempa života i nedostatka vremena, te neprepoznavanja pravih vrijednosti izgubila osobna i zajednička molitva koja bi trebala biti u temelju svakog poziva i odgovora. Da ne spominjemo sve ružne priče i prepričavanja kojima se želi banalizirati i obezvrijediti crkvene službenike. Puno puta i onda kad za to nema utemeljenja. U našim župnim zajednicama kao da se izgubila čežnja i potreba za novim duhovnim zvanjima. Zadovoljavamo se trenutnom situacijom, izostavljajući odgovorno nastojanje da i sami molitvom i konkretnom zauzetošću činimo sve kako bi i sadašnjost i budućnost Crkve obogatili onima koji će biti vjerodostojni svjedoci Krista Gospodina. Pasivnost, letargija i nezainteresiranost na različitima razinama sigurno ne stvaraju povoljnu klimu u kojoj će se čuti Božji poziv i pozitivno odgovoriti na njega.

Mi u Crkvi svjesni smo da smo ponekad slabi, da je bilo onih koji su počinili određene grijehe zbog koji čitava Crkva žali i trpi i zbog kojih se kaje. Zbog toga smo i potrebni obnoviteljske snage, iznutra i izvana. Potrebni smo toga da budemo sveti i vjerodostojni i da naši pozitivni primjeri budu poticaj drugima, osobito mladima, da preuzimajući na sebe odgovornost poslanja, nastavljamo Božje djelo ondje gdje nas on poziva i šalje na dobro i posvećenje njegova naroda i čitave Crkve.

Da bismo doživjeli tu obnovu, potrebna nam je snaga molitve i zajedništva. Potrebna je molitva vjernika za svećenike i svećenika za vjernika. Potrebna je ljubav svećenika prema vjernicima, i vjernika prema svećenicima. Potrebno je obnovljeno povjerenje jednih prema drugima. Potrebna su otvorena ljudska srca i velikodušni ljudski životi koji se neće štedjeti u darivanju sebe drugima te življenju i svjedočenju vrijednosti kraljevstva Božjega.

Da bismo to mogli, pozvani smo svi zajedno, baš kao i u današnjem Evanđelju, izvesti na pučinu i baciti mreže. Pozvani smo biti ribari ljudi. Pozvani smo u Kristu prepoznati svoga vođu, učitelja i spasitelja. I puni povjerenja krenuti za njim.

Primjer i nadahnuće može nam biti svjedočanstvo svetog apostola Pavla zapisano u njegovoj poslanici. Dopustio je Gospodinu da ga obrati. Progonitelj Crkve postaje njezin obnovitelj. Ono što je rušio, uništavao i ubijao, sada popravlja, gradi i oživljava.

Potaknimo i sami u sebi potrebu za tako snažnim obraćenjem!

Kad začujemo Gospodinov glas koji nas poziva i šalje da budemo proroci i svjedoci u današnjem vremenu, nemojmo se izgovarati i opravdavati, nemojmo biti nezainteresirani i pasivni, nego srcem punim povjerenja i želje da mu ugodimo recimo: „Evo me, mene pošalji!“ Pošalji me tamo gdje želiš, gdje me trebaš, gdje misliš da mogu učiniti ono što je potrebno da se širi tvoje kraljevstvo i da živi tvoja Crkva.

Kad mislimo da su nam mreže života prazne i kad padnemo u napast da svoj život shvaćamo kao tamnu noć u kojoj ne vidimo plodova svojih nastojanja i svoga truda, poslušajmo Gospodina i ponovno bacimo mreže uzdajući se u njegovu brigu za nas i u njegovo providonosno djelovanje.

Kad mislimo da nam je vjera slaba i kad se smatramo nedostojnima Božjega poziva i poslanja, sjetimo se one Pavlove: „Milošću Božjom jesam što jesam!“ i povjerujmo da njegova milost nikada neće usahnuti.

Svakoga od nas Bog poziva. Jesmo li spremni prepoznati njegov poziv i odgovoriti na njega?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.