U takvim trenutcima čini nam se da je Bog sličan gospodarima i poslodavcima ovoga svijeta koji ne vide trud ni muku svojih slugu niti imaju sućuti prema umornom radniku (usp. Lk 17,7-10). Kao da je Bog poput onog lijenog čovjeka iz evanđelja kojemu je teško ustati se usred noći i dati kruha prijatelju (usp. Lk 11,8). Ili, kao onaj nepravedni sudac kojem valja stalno dodijavati da bi nas uslišio (usp. Lk 18,1-5), piše fra Anđelko Domazet, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Duhovni znalci uče da vjernik u svom odnosu s Bogom kad-tad dođe do trenutka kada se mora suočiti s onim što se naziva „Božje boštvo“ (J. B. Metz). Taj izraz hoće reći da je Bog nama ljudima nedokučiv i neshvatljiv. Božja otajstvenost čini samu Božju bit. Bog nije projekcija čovjekove želje. Čovjek je u napasti da otme Bogu njegovo boštvo tako da ga hoće podvrgnuti vlastitim željama i interesima.

Čovjek je u napasti da otme Bogu njegovo boštvo tako da ga hoće podvrgnuti vlastitim željama i interesima.

Molitva je mjesto gdje izlazi na vidjelo, gdje se vježba i razvija osjećaj koji imamo za Boga. Kod istinske molitve ostaje uvijek određena napetost između ljudskih želja i Božje želje. Najdublji oblik priznanja Božjeg boštva je podlaganje Božjoj volji. Isusova molitva u Getsemaniju to najjasnije potvrđuje: „Ako je moguće… ali neka bude Tvoja volja“ (Lk 22,41-42). Isus u molitvi pravi razliku između vlastite volje i Božje volje. O tome se dosta raspravljalo u teologiji. Antropološka je činjenica da se samoodređenje i samoostvarenje osobe zbiva u povijesti njezine slobode. Stoga s pravom teolog Karl Rahner tvrdi da je Isusova ljudska samosvijest (um i sloboda) stajala prema Bogu na stvorenjskoj distanci, slobodnoj, poslušnoj, poklonstvenoj, kao svaka druga ljudska svijest.

Isus u molitvi pravi razliku između vlastite volje i Božje volje.

Možda smo se jednom razočarali, jer su naše molitve ostale neuslišane. Zašto Bog – pitali smo – ne sluša naše molitve? ‘Gdje je Boga sada kada ga toliko trebam? Zašto šuti i ostavlja me u mraku i tjeskobi, u problemima, u bolesti, u gubitku drage osobe?’

Na načelnoj razini Isus je donio neustrašivu odluku da prihvati Božju volju. Na osobnoj, ljudskoj razini on jasno kaže da bi radije htio da ga „mimoiđe ta čaša“ (Mt 26,39; 42). Ta je želja izraz njegove ljudske ranjivosti, straha i tjeskobe pred nadolazećim. Doživljava Božju blizinu u liku anđela, ali ni to ne uklanja egzistencijalnu dramatiku molitve: „A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju“ (Lk 22,43). To je molitva konačnog sebedarja, ali i artikuliranja vlastite volje.

Sve će to kulminirati u trenutku smrti na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34). Isus osjeća posvemašnju napuštenost od Boga, no on ipak u tmini izvikuje pitanje: ‘Zašto si me ostavio?’ Čemu? S kojom svrhom? Kakav to sve ima smisao? Isusovo je bolno pitanje Bogu oblik molitve (T. Halík). I Marija, Isusova majka na svom putu vjere morala se suočiti sa „Božjim boštvom“. Nije teško zamijetiti u njezinu životu „stanovitu muku srca, sličnu nekoj vrsti ‘noći vjere’, gotovo kao neki ‘veo’ kroz koji se potrebno približiti Nevidljivome i živjeti u prisnosti s otajstvom“ (Ivan Pavao II., Otkupiteljeva majka, 17.).

Predanje nepoznatom uvijek je jedna vrsta ‘polaganog umiranja’ unutar Božje tajne koja nas nadilazi. Čin predanja jest čin prihvaćanja u neznanju, a to je otpuštanje potrebe da saznamo zašto se stvari događaju tako kako se događaju. Pristanak: ne razumijem, ali prihvaćam. Iza granice nama shvatljivog i dokazivog započinje istinska vjera.

Nekada se u životu tako poslože karte da ne vidimo put, a još manje cilj. Dođe žalost, dođe bolest, tragedija i mi smo zbunjeni pred svime tim. Javljaju se teška pitanja. Ali i tada treba smoći snage i moliti isti onaj Očenaš u njegovom najtežem dijelu: “Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!” Preostaje nada: da sve ima smisla i da je Bog i sada i uvijek na našoj strani. Prisutan kao snaga i utjeha. Dovodi nas k sebi preko najdubljih ponora.

Preostaje nada: da sve ima smisla i da je Bog i sada i uvijek na našoj strani.

Abrahamu na brdu Moriji Bog postaje stran. Ne razumije, ali sluša. Mojsije na brdu Sinaju uranja u nevidljivu tajnu Boga. Tama, u mističnoj teologiji, često je slika za Božju nedokučivost. U tim trenutcima opraštamo se od naivnih i djetinjastih slika o Bogu. Jer, više nema „Boga zemaljske sigurnosti, Boga koji spašava od životnih razočarenja, Boga koji se brine da djeca nikada ne zaplaču, Boga koji ne dopušta da ljudska ljubav završi u razočaranju” (K. Rahner, O potrebi i blagoslovu molitve, 12).

Danas je sve to teško razumjeti jer živimo u društvu u kojem se snažno naglašava osobna sloboda, samoodređenje, odgovornost, autonomija. No, ljudska je volja ograničena. Nema uvijek jasan uvid u ono što je dobro. Podložiti se Božjoj volji znači slušati Boga. Odreći se određene forme autonomije. A to traži hrabrost i svjesnost da Bog uvijek radi za naše dobro.

U prispodobi o povjerenim talentima, Isus kaže da gospodar koji odlazi na put doziva svoje sluge i daje im svoj imetak. Život bi bio lakši i sigurniji da gospodar nije otputovao. No, Bog hoće biti „odsutan“ kako bi čovjek doživio svoje dovršenje, upotpunjenje, zrelost i konačnu preobrazbu (usp. F. Varone, Nevolje s odsutnim Bogom).

Svijet je mjesto na kojemu se ljudska duša treba oblikovati; u nekom rajskom stanju ne bi bilo oblikovanja duše kroz izazove, teškoće i patnju. Svijet bez boli i ograničenja ne bi stvorio kreposti, niti bi rast bio moguć jer on podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti, rizika, nesigurnosti.

Postoje vremena u kojima, unatoč iskrenoga truda, ne osjećamo Božju blizinu.

Valja podići razinu razmišljanja o prirodi svoga odnosa s Bogom. Odnos s Bogom nije nikada do kraja shvatljiv. Vjera traži ‘duh finoće’, duh poniznosti, smisao za pustolovinu duha. Postoje vremena u kojima, unatoč iskrenoga truda, ne osjećamo Božju blizinu. Kao da uzalud dižemo ruke u molitvi. Nebo je zatvoreno. Iskustvo Boga ne isključuje bolna proturječja života. I to je dio našega duhovnog traženja, možda njegov najvažniji dio iz kojeg najviše učimo i koji za nas ima najvrjednije poruke i značenje. Svi bismo željeli preskočiti zid, preskočiti te naše suhoće, zaboravljajući da su one važne postaje na putu do cilj. Ne da nas slome, već da nas stvore na novi način za šira obzorja i jasnije vidike.