“Lako bismo se poistovjetili s ljudima koji svjedoče kako im je teško. No nakon nekog vremena otkrivamo kako su te izjave pomalo zbunjujuće, odnosno paradoksalne. Jer teško je onima koji idu na posao, teško je onima koji ne idu na posao, teško je onima koji rade u uredu, teško je onima koji rade u školi, u tvornici, kod kuće… Teško je onima koji su u braku, teško je onima koji nisu u braku. Teško je onima koji imaju djecu, teško je onima koji nemaju djecu. I tako dalje. Jednom riječju, svi se žale da im je teško. Pitao sam se zašto”, istaknuo je vlč. Cujzek na samom početku emisije.

“Breme je moje lako”

“Borio sam se s tim pitanjem jer Gospodin ne laže – nikada. A on kaže da je „jaram njegov sladak i breme lako“. Kako to može biti istina? Ako smo do kraja iskreni, a jedino tako možemo pod križ, tko će reći da se raduje križu? Teretu? Muci? Boli? Nitko nije lud da prihvati križ samo zato da se muči”, napomenuo je.

“Slušatelje ne želim uvjeravati u to kako je pod križem lijepo, lako i fantastično. Ozbiljne su to stvari i bio bih loš svećenik kad bih vam rekao da je nositi križ idealno. Nije. Teško je i naporno. Vjerujem da je teško svim ljudima koje sam u zadnje vrijeme slušao.”

Vlč. Cujzek istaknuo je da mi ljudi često tražimo i očekujemo senzacije, pri čemu se zaplićemo se u dubokoumna razglabanja, a Bogu se to ne sviđa. Bog govori na običan, jednostavan način. Govori u Svetom pismu, govori posredstvom Crkve, govori kroz susret s njime u sakramentima koje je u svojoj Crkvi ustanovio.

Slušatelje ne želim uvjeravati u to kako je pod križem lijepo, lako i fantastično. Ozbiljne su to stvari i bio bih loš svećenik kad bih vam rekao da je nositi križ idealno. Nije. Teško je i naporno.

“U tom kontekstu”, nastavio je vlč. Cujzek i rekao da je “vrijedno postaviti si pitanje jesmo li se navikli na tu neizmjernu Božju ljubav, a onda, isto tako, i na ljubav naših bližnjih, da ju uzimamo zdravo za gotovo, da više ne osjećamo potrebu da izrazimo zahvalnost.

Vjeru Crkve slobodno promatramo kroz živote naših bližnjih, kroz proživljena iskustva naših predaka. Svi smo mi predstavnici Crkve kroz koju nam govori Gospodin. “Na tom tragu lijepo je sjetiti se jedne slike – kako su bakini kolači uvijek bili savršena mirisa i okusa! A nije bilo kuhinjske vage ni recepata u kojima su na miligramsku točnost izmjereni svi sastojci. Danas to imamo, ali nemamo garanciju da će kolač biti ukusan. U čemu je bakina tajna? Možda baš u „neizmjernosti“ sastojaka. Nekadašnja vaga su bile bakine ruke”, poručio je.

Vjeru Crkve slobodno promatramo kroz živote naših bližnjih, kroz proživljena iskustva naših predaka. Svi smo mi predstavnici Crkve kroz koju nam govori Gospodin.

Netko je zapisao lijepu misao: „Nikad se ne može previše ljubiti. Jer ili se ljubi ludo, ili premalo.“ Ta misao pred nas donosi najveću tajnu naših djedova i baka – tajnu neizmjernosti. To je iskustvo koje možemo razumjeti tek kada priđemo iskreno svetoj euharistiji. “Sveta misa uči nas o neizmjernosti o sebedarju i požrtvovnosti. Uči nas o krajnosti. Euharistija je krajnost – ljubav ‘do ludila’ u kojoj Bog pristaje umrijeti iz ljubavi za čovjeka. Ljubav je krajnost ili je nema.”

Na poseban način tu neizmjernost i krajnost osvjedočuje nam stvarnost u kojoj nam Gospodin direktno progovara kroz Sveto pismo. Kad god se pitamo kako – suočeni s problemima i teškoćama; kad god ne znamo što učiniti, najmudrije je otvoriti Sveto pismo. Ulomak evanđeoskog izvještaja o Isusovu čudu umnažanja kruhova započinje njegovim podstrekom: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“ U tom pitanju kao da je Gospodin proniknuo naše strepnje i brige, kao da je sažeo sve naše molitve, strepnje i pitanja: Što da učinim? Kako da postupim? Kako da riješim problem? Gdje da nađem sredstava i snage da izvršim tvoju volju, da učinim nešto dobro?

Foto: vlč. Ivica Cujzek

Lako bismo se poistovjetili s ljudima koji svjedoče kako im je teško. No nakon nekog vremena otkrivamo kako su te izjave pomalo zbunjujuće, odnosno paradoksalne. Jer teško je onima koji idu na posao, teško je onima koji ne idu na posao, teško je onima koji rade u uredu, teško je onima koji rade u školi, u tvornici, kod kuće..

Svatko od nas muči se jer želimo nešto dokazati, trudimo se da poštenje i istina zauzmu svoje pravo mjesto u svijetu i našim sredinama, borimo se da bismo doživjeli ono malo ljudskosti u ljudima, malo poštovanja, malo zadovoljstva, malo radosti… Gledajući sve to, ne treba posebno isticati kako se često čovjek nađe pred raznim teškoćama, u situacijama kad nešto ne možemo ili nemamo. Kada osjećamo svu svoju malenost i bespomoćnost. A još nas pritišću i optužbe i nerazumijevanje okoline. Isto se dogodilo i učenicima. Našli su se pred zidom jer nisu imali materijalnih sredstava da učine dobro djelo. Gospodin je to znao, stoga su njegove riječi kao sol na ranu.

Bog govori na običan, jednostavan način. Govori u Svetom pismu, govori posredstvom Crkve, govori kroz susret s njime u sakramentima koje je u svojoj Crkvi ustanovio.

Pogledajmo primjer Majke Božje. Ona je bila pod križem i nosila zajedno sa svojim Sinom njegov križ. Je li sve što je ona prošla od trenutka navještenja do križa bilo lako? Sigurno nije. “Tko bi od nas mirno i tiho sve podnosio što je ona podnijela? Želimo li znati kako je ona to mogla, moramo se vratiti na riječi koje su obilježile njezin život – na njezin hvalospjev: ‘Veliča duša moja Gospodina’, na njezin izraz zahvale”.

“Osvijestimo si činjenicu da zahvalnost briše ne ispred podnošljivosti”, poručio je vlč. Ivica. Zahvalnost križ čini podnošljivim. Samo moramo razumjeti da zahvalnost nije pozitivan pogled na život i svijet. To nije optimističan pogled na sve što nam se zbiva, nego je zahvalnost mnogo više. To je stil života Isusa Krista. Zahvalnost je posljedica suživljenosti, druženja i prijateljstva s Kristom. Zahvalnost je rezultat molitvenog i sakramentalnog življenja i zagledanosti u Kristov križ.

Zahvalna molitva

“Stavljam vam na srce zahvalnu molitvu. Ona je tako moćna! Imajmo povjerenja u Boga. Ne oslanjajmo se samo na sebe. Čovjek je slab i malen, ali ljubav Božja čini ga duhovnim divom. Osvjedočimo se u to kroz iskrenu zahvalnu molitvu”, poručio je.

Zahvalnost je posljedica suživljenosti, druženja i prijateljstva s Kristom. Zahvalnost je rezultat molitvenog i sakramentalnog življenja i zagledanosti u Kristov križ.

I Katekizam Katoličke Crkve naglašava da „zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći euharistiju, očituje i postaje sve više to što jest“. Također, da „svaki događaj i svaka potreba može biti razlogom zahvaljivanja.“ Iskustvo je to koje nalazimo zapisano u Svetom pismu: „U svemu zahvaljujte“, stoji u Prvoj poslanici Solunjanima.

U Drugoj poslanici Korinćanima čitamo kako je apostol, (govoreći o svom trnu, koji ga udara) rekao: „Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“

Emisiju u cijelosti pogledajte OVDJE.