Na početku emisije vlč. Ivica Cujzek istaknuo je: “Došašće je životno putovanje u znaku priprave da proslavimo Božić – taj susret Boga i čovjeka – uvijek iznova i potpunije, sjećajući se onog prvog došašća u Betlehemu, i pripremajući se za ono na kraju naših života i na kraju vremena”.

Pri tome je naglasio kako se mnogim slikama opisuje došašće i dodao: “Često se uspoređuje s čekanjem, no u toj statičnosti ništa se ne događa, nego se zbivanje odgađa. A došašće je događanje. Zato bi točnije bilo reći da je to očekivanje ili nadanje, što podrazumijeva uključenost, dinamiku i zauzetost. Očekivati ne možemo nešto što ne poznajemo, pa što bude. Nadamo se Onomu koji je željen, voljen, za kojim čeznemo, zato mu idemo ususret”.

Usporedio je došašće sa životom te je rekao: “Život je putovanje, a svako putovanje rezultira dolaženjem. Svatko tko putuje, nekamo će doći. Sama riječ došašće znači dolazak. To je dakle garancija, ne ljudska, upitna, nego jamstvo samoga Boga, njegovo obećanje o sigurnosti dolaska. Najveće pouzdanje koje čovjek u svijetu može osjetiti sigurnost je doma, miris doma, osjećaj zaštićenosti iz djetinjstva, osjećaj da nas netko željno očekuje i prihvaća unatoč svemu”.

Najveće pouzdanje koje čovjek u svijetu može osjetiti sigurnost je doma, miris doma, osjećaj zaštićenosti iz djetinjstva, osjećaj da nas netko željno očekuje i prihvaća unatoč svemu

“Dom nije označen tek nekim zidovima, stvarima, stolovima, nego osobama. Dom nije mjesto, nego susret. To je došašće – ne bilo kakvo putovanje, nego putovanje doma – u vlastito srce, srce bližnjega i srce Boga”, ustvrdio je. 

Osvrnuo se i na iskustvo koje je imao sv. Antun i rekao: “Poznata je zgoda iz života sv. Antuna kako mu se nakon pričesti ukazao mali Isus i rekao da mu je ime zapisano u betlehemskoj štalici, na križu u Jeruzalemu, a sada na svim vratima svetohraništa. Kad je Antun to čuo, rekao je: ‘Isuse, a što tražiš od mene?‘ ‘Antune, tražim tvoje srce.‘

Bog traži svoj dom – tvoje i moje srce. Traži ga dandanas jer mu nije svejedno, jer mu je stalo.

To je došašće. Bog traži svoj dom – tvoje i moje srce. Traži ga dandanas jer mu nije svejedno, jer mu je stalo. To jasno iščitavamo u riječima koje je izgovorio u najintimnijem susretu s učenicima na posljednjoj večeri: ‘Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.‘ Euharistija je taj susret koji nam daje snagu da izdržimo muke koje slijede, ali u ovoj je Isusovoj želji vrijedno primijetiti izraz ‘s vama‘. Tu, na svetoj misi, upoznajemo Boga koji nije dostatan sam sebi, koji želi dijeliti s čovjekom, i njegove muke i radosti. Tu susrećemo Boga koji želi potpuno i bez zadrške ući u našu tamu, u štale u koje smo pretvorili svoje živote. Boga koji želi poći s nama u naša hladna i gruba srca, u tužne i bijedne domove. Kao što pod srcem Marijine ljubavi i pod zaštitom Josipove pravednosti na putu u Betlehem Isus traži svoje mjesto u svijetu, tako danas traži našu ljubav i pravednost, traži mjesto u našoj sredini da se ondje, ne samo rodi, nego da s nama prohoda, odrasta, raduje se i tuguje i za nas žrtvuje. Zato je došašće svaka sveta misa”. 

Nadovezujući se na prethodno rečeno kazao je da cilj euharistije nije Isusa zaključati u svetohranište, nego ga ponijeti sa sobom. “Zato iz prvoga stupa životnoga došašća neminovno proizlazi drugi, a to je sakrament pomirenja. Zato je došašće svaka ispovijed”, dodao je.

“Želimo li zdrave domove, moramo obnavljati svoje nosive zidove – misli, riječi, djela i propuste. Moramo ih čistiti od moljaca laži koji izjedaju sve što je najsvetije. Zato je došašće put temeljitog čišćenja. A čišćenje ne postoji bez znoja i zasukanih rukava. Kada se pripremamo kroz ispit savjesti za ispovijed, korisno se prisjetiti prispodobe o izgubljenom sinu koga otac željno očekuje i bezuvjetno prigrljuje. Što je sve taj čovjek morao proći da bi došao do spoznaje o sigurnosti doma – do sigurnosti da ga Bog voli! To je došašće, povratak u Božju ljubav unatoč svemu što nas odvlači na neka druga mjesta”, rekao je.

To je došašće, povratak u Božju ljubav unatoč svemu što nas odvlači na neka druga mjesta.

Govoreći o molitvi i značenju svakog uzdaha i misli koje upućujemo Bogu istaknuo je upravo iz tog razloga svaka molitva došašće. “No nemojmo dopustiti da nas naše vlastite želje zarobe, da nas naši stavovi navikavaju na potrebu za spektakularnim i izvanrednim događajima – to je svjetovna stvarnost. Božja je stvarnost smirena, nježna i blaga. Ona je uvijek prisutna, ali jednostavna pa ju prečesto previđamo”, pojasnio je vlč. Cujzek.

Vlč. Ivica Cujzek rekao je: “Došašće nije samo ljudska ili samo Božja dimenzija, nego zajednička. Zato Bog u svim gore navedenim stvarnostima najjednostavnije govori čovjeku DA, no i on nešto očekuje u došašću od čovjeka. Očekuje naš odgovor. Očekuje da poput Bogorodice svojim osobnim DA zanesemo Boga i rodimo ga za svoje sredine, za ovaj svijet koji bi bez njega bio uzaludan. To je četvrti stup na kojem se utvrđuje zdanje našega došašća. Došašće je život čovjeka”.

“Ovo došašće neka nas potakne da slavlja, ali i rane života, da svoje živote vratimo doma. Da ih vratimo s ulice, s posla, iz kafića i restorana, s mreže i televizije, iz trgovačkih centara, da vratimo svoju ljubav i radost u svoje domove gdje joj je mjesto. To će onda biti dom čije lampice i svjećice neće biti maska koja licemjerno skriva težinu, usamljenike i beskućnike u vlastitim domovima. Naprotiv, to će biti svjetlo koje neće trebati umjetne lampice i nestvarne ugođaje”, poručio je.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje!