Iz obitelji u svijet

Aktivni katolik je onaj koji nastoji živjeti vjeru u običnim okolnostima svog života živeći molitveni i sakramentalni život. Svatko tko za sebe kaže da je aktivni vjernik katolik treba započeti od svojega odnosa s Bogom, molitvenog života, razmatranja Riječi Božje, sudjelovanja na euharistijskim slavljima, pristupanja sakramentu svete ispovijedi. Sve ovo navedeno izgrađuje pojedince u njihovu pozivu i poslanju.

Kada govorimo o ovoj temi ne znači da odmah trebamo poći na ulice i na trgove ili neka druga javna mjesta jer svoje poslanje prvo trebamo živjeti u svojim obiteljima iz kojih smo potekli. Živjeti vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti ili drugim životnim okolnostima najsnažnije je svjedočanstvo istinske ljubavi Božje. Isus je posvetio obitelj tako što je rođen u obitelji. Isus je odabrao obitelj da u njoj bude rođen, da po obitelji prebiva među ljudima. U prvim kršćanskim vremenima kada su se kršćanske zajednice oblikovale, kada još nije bilo ni župa ni crkava, a kršćani su bili progonjeni, temeljna zajednica u Crkvi bila je obitelj. Obitelj je bila „Kućna crkva“.

Živjeti vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti ili drugim životnim okolnostima najsnažnije je svjedočanstvo istinske ljubavi Božje.

Vlč. Večerić je rekao kako su današnje obitelji pozvane biti mjesta naviještanja i tumačenja Riječi Božje, štoviše one su mjesta prenošenja vjere, kršćanske tradicije, kulture i odgoja te stjecanja prvih „duhovnih koraka“. Obitelj koja zajedno moli i koja se okuplja na nedjeljnoj euharistiji, očituje svoje vjerničko poslanje i na drugim područjima društva. Biti aktivan katolik u prvom redu ne znači da trebamo ići okolo govoriti, vikati po ulicama, nego trebamo svjedočiti svojim djelima.

Crpiti snagu za poslanje

Sakramentom krštenja svi smo postali djeca Božja i članovi Crkve i to si znakom križa posvješćujemo pri svakom ulasku u crkvu. Iz svojih  obitelji baštinimo razna iskustva među njima i vjerska. U sakramentu svete potvrde primili smo puninu darova Duha Svetoga, i postali smo punoljetni članovi Crkve. Postati punoljetan u civilnom društvu znači dobiti određena prava i odgovornosti. Postati punoljetan u Crkvi znači postati odgovoran za ono što smo primili od Gospodina.

Primiti dar ne znači diviti se njegovoj vanjštini, sjajnom papiru u koji je umotan dar, nego ćemo se zanimati za njegov sadržaj. Svaki dar sadrži nešto što nam je potrebno i za nas korisno, kaže vlč. Večerić.

Svi smo pozvani u svom srcu otkrivati darove koje nam je Gospodin dao po svetim sakramentima krštenja i potvrde. Upravo po tim sakramentima Duh Sveti prebiva u svakom čovjeku. Duh Sveti je snaga Crkve. On vodi Crkvu i stanuje u svojoj Crkvi. Sveti Pavao će reći u poslanici Rimljanima „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ (Rim 5,5) Snaga vjerničkog poslanja je upravo u tome da se prepusti vodstvu Duha Svetoga. Duh Sveti vjernicima daje darove, ali također potpomaže spoznaju istih. Svjedočanstvo aktivnog katolika upravo se događa po tom istom Duhu. Vjernik katolik snagom Duha Svetoga ponajprije izgrađuje sebe, svoj osobni život, a po osobnom svjedočanstvu Istine sudjeluje u promjeni društva i svijeta.

Duh Sveti vjernicima daje darove, ali također potpomaže spoznaju istih.

Duh Sveti je snaga vjernicima. Pomaže u svemu onome što vjernici ne mogu svojim snagama. On poučava srca svih ljudi, mijenja srca, pomaže u razumijevanju. Duh Sveti pomoći će svakom vjerniku u molitvi (Rim 8,26). Duh Sveti pomaže čovjeku otkriti njegovo poslanje, a to je proslaviti Krista.

Svjedočanstvo vjernika treba biti autentično, otvoreno za rast i napredovanje, osnaženo molitvom i svetim sakramentima. Biti istinskim svjedokom evanđelja znači ne svjedočiti neku svoju istinu, nego istinu primljenu od Gospodina. Svako svjedočanstvo određuje nas same. Onaj tko prihvaća istinu dopušta da ga ona prožme u cijelosti njegova postojanja. Tako određeni bivamo spremni i slobodni prihvatiti sve svoje uloge koje nam Bog daje u Crkvi.

Biti istinskim svjedokom evanđelja znači ne svjedočiti neku svoju istinu, nego istinu primljenu od Gospodina.

Također trebamo biti svjesni da naše članstvo u Crkvi nije na razini neke organizacije i samo na papiru. Crkva nije organizacija nego organizam. Crkva je mistično tijelo Kristovo, narod Božji, ona u svojoj povijesnoj stvarnosti uprisutnjuje djelo spasenja. To je djelo uvijek isto kao i njegov začetnik Krist, ali je u svom događanju uvijek novo, životno i aktualno. Zato je i svjedočenje vjernika koliko god ono bilo osobno prihvaćeno i svjedočeno nikada nije samo osobna stvar nego se daje na službu Božjem narodu, Crkvi.

Crkva je tijelo Kristovo, Krist je glava, a mi smo udovi toga tijela. Kao članovi Tijela Kristova posjedujemo raznolikost darova prilagođenih određenim funkcijama. (usp. 1 Kor 12, 4-31). „Jer kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi toga jednoga tijela, premda su mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist”. Kada bi svako prepoznao i živio darove koje mu je Bog dao vjerujem da bi svjedočanstvo Crkve bilo još snažnije. Bog nam je dao mnoge darove, talente, ne da ih zakopamo u zemlju, nego da ih umnožimo pa da na koncu svojega života možemo pred Gospodina doći i pokazati mu koliko smo bili odgovorni prema darovima koje nam je udijelio.

Autentični vjernik „Pod križem“

Svaki vjernik za svoje poslanje osnažen je Duhom Svetim, ali onoga pravoga poslanja nema bez križa. Isus Krist je trpio za svakoga nas i ostavio nam primjer da idemo stopama njegovim. (usp. 1 Pet, 2,22). Crkva je bogata mnogim svecima i blaženicima, ali onim neznatnim ljudima koji su svoje živote stavili u službu za Krista. U tim javnim svjedočenjima mnogi su podnijeli pogrde, odbijanja, ismijavanja, ali i mučenja u kojima su dali svoje živote. U nekim zemljama svijeta i danas se događaju teška progonstva kršćana, a mnogi od njih daju svoje živote samo zato što svjedoče istinu. Povijest hrvatskog naroda stavlja pred nas mnoge aktivne katolike, muževe i žene koji su revnovali u službi za Krista Spasitelja. Među njima ističem blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala, gorljivog svjedoka istine o Bogu i čovjeku koji je iz ljubavi prema Kristu i Crkvi dao svoj život.

Ni jedno trpljenje, ni odbijanje kao ni ismijavanje ne smije biti kamen spoticanja za istinsko svjedočenje vjere.

Ni jedno trpljenje, ni odbijanje kao ni ismijavanje ne smije biti kamen spoticanja za istinsko svjedočenje vjere. Svaki onaj koji trpi suobličen je Kristu patniku koji je umro na križu. Od tada križ više nije znak smrti već postaje znak života. Svaki naš križ postaje znakom života onda kada smisao patnje i trpljenja pronađemo u Kristu. Nije rješenje križ maknuti iz svojega života. To je lakši put, ali je neisplativ. Onaj teži put je put križa koji nas vodi do naše konačne pobjede. Taj je put teži, ali on donosi spasenje.

Iz evanđelja možemo iščitati kako je Isus koristio svaku priliku poučavati svoje učenike o muci i trpljenju koje će podnijeti. Učenici su u čudu uvijek slušali i nisu mogli vjerovati da će se takvo nešto dogoditi njihovom učitelju, čak su ga neki od njih odvraćali od ideje o patnji i raspeću (npr. sv. Petar). Tek nakon uskrsnuća i pobjede nad smrću učenici dobivaju spoznaju o snazi križa i kako će svi oni piti iz čaše muke iz koje pio i Gospodin. Istinsko svjedočenje odvija se pod sjenom križa. Tamo gdje vjernik katolik naviješta radost evanđelja tamo je križ.

Biti svijetlom svijeta znači svojim životnim svjedočanstvom pomoći svima onima koji žive u tami.

Isus nas poziva da budemo sol zemlje i svijetlost svijeta. Istinskim svjedočanstvom vjere svaki vjernik postaje sol zemlje, on će začiniti ovo društvo i svijet osobnim životnim iskustvom vjere u Isusa Krista. Biti svijetlom svijeta znači svojim životnim svjedočanstvom pomoći svima onima koji žive u tami. Tamo gdje se tama nadvila nad životom svjedočiti radost života, tamo gdje se tama nadvila nad supružnicima svjedočiti radost života u ljubavi. Dovoljno je donijeti samo malo svijetla i čovjek se već može orijentirati u prostoru.

U križu Kristovu naša je nada. On nas snaži u našem vjerničkom i kršćanskom poslanju zato. „Prigrli križ da živiš u vijeke“.

Pomoći u župnoj zajednici

Svaka župna zajednica ovisi o određenoj skupini ljudi koja je voljna pomoći u životu župne zajednice. Bez njih bi župa teško funkcionirala. Spomenuli smo već kako se prvi odgojni temelji grade u obiteljima, zatim je tu škola, ali je isto tako od velike važnosti i župna zajednica. Župna zajednica je mjesto susreta čovjeka i Boga, mjesto susreta vjernika koji čine jednu župnu zajednicu. Vlč. Nikola Jurković se nadovezao i poručio da zato ne bismo trebali odustati od naših župnih zajednica.

Biti aktivan u župnoj zajednici poziv je svakome vjerniku. On će osobnim primjerom svjedočiti svoju vjeru u Gospodina tražeći u njemu smisao svoga poslanja, ali i snagu za svoje osobno svjedočanstvo u društvu. Imati određeno poslanje u župi ne svodi se samo na obavljanje raznih zadaća nego ono ima puno snažnije značenje. U svim aktivnostima ponajprije treba tražiti duhovno dobro kako za sebe tako i za druge.

Služenjem postajemo navjestitelji živoga Krista.

Kroz razne aktivnosti vjernik će rasti i duhovno sazrijevati, ozbiljnije će pristupati svim svojim zadaćama pazeći da u svemu što čini najprije bude proslavljen Isus Krist. Isus je svim svojim djelima, čudesima ozdravljenjima naviještao kraljevstvo Božje. Naše služenje u župi također treba biti navještaj Radosne vijesti. Našim služenjem u župi mi postajemo primjer drugima oko nas. Služenjem postajemo navjestitelji živoga Krista. Zaista je velika radost naviještati njegovu riječ, slaviti ga pjesmom, donositi ga siromašnima usamljenima, starijima i nemoćnima. Pomozimo jedni drugima svjedočiti evanđelje otkrivajući u sebi razne talente koje nam je Gospodin dao.

Pozvani smo u velikom mozaiku koji čini Crkvu biti taj jedan mali kamenčić – djelatan vjernik i aktivan katolik u svojo župnoj zajednici, poručio je vlč. Jurković.

Emisiju u cijelosti poslušajte ovdje.