Kad sam bio dijete, u spavaćoj sobi mojih roditelja visjela je prekrasna slika Presvetog Srca Isusova. Topli, nasmijani Isus s ljubavlju je pokazao na svoje srce, probodeno i okrunjeno trnjem, u vječnoj gesti poziva. Kad god bih pogledao tu sliku, osjećao sam se dobro – zagrljen, voljen, pažen – kao da me Gospodin poziva da zakoračim u Njegovu radost i mir. Moja je majka imala veliku pobožnost prema Presvetom Srcu; svakog Prvog petka, posvetili bismo svoj život iznova Njegovoj ljubavi i milosrđu, piše biskup Donald Hying s portala Simply Catholic.

Svakog ljeta – obično u lipnju – slavimo svečanost Presvetog Srca Isusova i približavamo se nježnom milosrđu i oprostu Gospodnjem. Poetično je srce simbol ljudskog središta – naše emocije, ljubavi, strasti, želje, snaga volje. U svojoj knjizi „Sveto srce svijeta“, David Richo objašnjava: „Naše je srce meko središte praznine ega i ima jednu želju: otvoriti se. Srce je sposobnost da se otvorimo … Sadrži našu sposobnost da pružimo ruku pa je protuotrov za očaj … Kontemplacija o Isusovom Srcu pokazuje nam koliko smo zaista duboki, koliko smo ogromni naš potencijal za ljubav, koliko je visoka naša težnja za Svjetlom.”

U evanđeljima je Isusovo srce dirnuto sažaljenjem prema mnoštvu (vidi Mt 9,36) i govori nam da je nježan i ponizan u srcu (Mt 11,29). Presveto Srce Isusovo koje je počelo kucati u utrobi Blažene Djevice prije više od 2000 godina i danas kuca u proslavljenom čovječanstvu Uskrsloga Krista. I pulsirat će zauvijek, ispumpavajući milost, milost i Božji život cijelom čovječanstvu. U Srcu Gospodnjem doživljavamo silno Božje milosrđe i njegovu beskrajnu želju da bude u vezi s nama.

Tijekom stoljeća mnogi su kršćani razvili oštre slike o Bogu i Isusu kao zastrašujuće suce, udaljene od ljudskih poslova, spremne izreći kaznu za moralni neuspjeh. Blažena Djevica Marija i sveci postali su prijateljski, pristupačni zagovornici koji bi išli Bogu za nas moleći za grešne i zabludjele duše. Jansenizam, posebno raširen u Francuskoj u 16. i 17. stoljeću, prenaglašavao je Božju srdžbu, nedostojnost ljudske prirode i strah kao temeljni odgovor na božansko.

Gledano u tom kontekstu, ukazanja Presvetog Srca Isusova svetoj Margareti Mariji Alacoque pokazuju potrebu za teološkom korekcijom i duhovnom ravnotežom u vezi s popularnim shvaćanjima Krista. Isus je svetici objavio svoje srce, izgarano ljubavlju prema čovječanstvu. Probodeno i razapeto – nudeći spasenje i milosrđe – Isusovo srce žudi da zauzvrat pružimo svoju ljubav i odanost. Ako su se neki iskrivljeni oblici duhovnosti usredotočili samo na Božju kaznu, Presveto Srce naglašavalo je milosrđe. Ako su se mnogi vjernici odveć bojali Boga, ovdje su se očitovale božanska ljubav i radost. Ako se Isus prije činio dalekim i nepristupačnim, Presveto Srce poziva nas da uđemo u božansku peć ljubavi.

Sveta Margareta Marija opisala je svoje iskustvo s Gospodinom: „Moje božansko Srce tako je strastveno naklonjeno ljudskom rodu, a posebno tebi, da više ne može zadržati ushićeni plamen svoje goruće ljubavi. Mora provaliti kroz tebe i otkriti moje Srce svijetu kako bi obogatili čovječanstvo svojim blagom. ” Nakon ove objave, Isus je sjedinio njezino srce sa svojim u fuziji mistične ljubavi i radosti.

Kao što nas podsjeća sveti Ivan, Bog je ljubav (vidi 1. Iv 4), Onaj koji se isprazni za druge, želeći naše vječno spasenje, tražeći izgubljene i noseći lutajuće ovce kući. Čitav Kristov događaj misija je milosrđa, jer se Sin u radikalnoj poslušnosti Ocu utjelovljuje u naše tijelo – propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu, ozdravljajući bolesnike, opraštajući grešniku, hraneći gladne i, na kraju, nudeći Njegov život na križu. Svaka Isusova riječ, akcija, gesta i stav očituju savršenu, čistu i nesebičnu ljubav prema svakoj ljudskoj osobi. Ako ljubav znači voljeti dobro drugog, potpuno bez interesa, savršenstvo takve ljubavi vidimo u gorućem Kristovom srcu. Da ne bismo pomislili da je takva ljubav naivna, pojednostavljena ili laka, Presveto Srce blista, okrunjeno trnjem, probodeno i krvareće. Kristovo raspeće zastrašujući je put kroz dolinu tame i zla kojim hoda sam Bog, obuhvaćajući sve grešno, slomljeno i mrtvo što nas zarobi i uništi. Šuteći pred Njegovim progoniteljima, moleći se za Njegove ubojice, voleći umirućeg lopova i tražeći oprost za grešnike, Isus pokazuje da je bezuvjetna, beskrajna i božanska ljubav njegovog srca jedina sila koja može izliječiti svijet njegove mržnje, grijeha i odbacivanje Boga. Uzimajući na sebe cjelokupno ljudsko zlo koje je počinila svaka osoba u svako doba, Krist prelama ovu nadmoćnu tamu na svjetlost Uskrsnuća.

Radikalni čin

U ovom radikalnom činu iskupljenja, Gospodin je u sebe upio sve nasilje, zlo, mržnju i grijeh svijeta, dopustivši mu da ga ubije i naizgled uništi Njegovu vitalnu snagu ljubavi, iscjeljenja i mira. Ali uzevši svu tamu, Isus je pobijedio njezinu moć u jednom vrhunskom prinošenju Oca na oltaru križa. Kristova smrt i uskrsnuće nježno je, ali snažno upijanje, skretanje i preobražavanje nasilja u ljubav, grijeha u milost, mržnje u opraštanje i smrti u život. Trijumf Presvetog Srca konačna je pobjeda ljubavi.

U obraćanju talijanskim biskupima, kardinal Joseph Ratzinger jednom je to rekao: „Ono što Isus propovijeda u Propovijedi na gori, to sada čini; Ne nudi nasilje nad nasiljem, kao što je možda učinio, već zaustavlja nasilje pretvarajući ga u ljubav. Čin ubijanja, smrti, mijenja se u čin ljubavi. ”

Suočeno s beskrajnim i zastrašujućim nasiljem terorizma, masovnim pucnjavama, zlostavljanjem svih vrsta i dubokim nepoštivanjem svetosti ljudskog života, naše će suvremeno društvo nadu, ozdravljenje i mir pronaći samo kroz Presveto Srce Isusa Krista.

U čemu se sastoji pobožnost Presvetom Srcu? Kako to danas razumijemo? Službeno posvećenje, svakodnevno prinošenje, slavljenje euharistije i pomirenje uzastopnim prvim petkom, pokazivanje i poštivanje slike Presvetog Srca čine sve posebne prakse povezane s ovom dubokom pobožnošću.

Kao i svako vjersko posvećenje, ono koje je učinjeno Presvetom Srcu produžetak je naše krsne obveze. U vodama krštenja oblačimo se u Krista – pomazanog Duhom Svetim da živimo kao novo stvorenje u životu Presvetog Trojstva – da prigrlimo dobrotu Evanđelja. Posvetiti se Presvetom Srcu osoban je i s puno ljubavi način da obnovimo i živimo svoje krsne zavjete. Priznajemo Isusovu suverenost u našem životu, obećavajući svoju ljubav natrag Onome koji nas je tako milostivo i požrtvovno volio. Svakog prvog petka, kada je moja obitelj verbalno obnavljala našu posvetu, podsjećao sam se na Isusovu prisutnost, zaštitu i moć u mom životu. Ta me molitva nadahnula da se pokušavam ponašati prema drugima kao što bih se ponašao prema samom Kristu. Ako to već niste učinili, razmislite o tome da svoj brak, obitelj, dom i život posvetite Presvetom Srcu na formalni način. Velika je razlika.

Svakodnevni prinos je molitva u kojoj Bogu darujemo svoj dan: njegovu molitvu, rad, radost i patnje. Ova srčana obnova obnavlja našu posvetu i podsjeća nas da živimo u svetoj pažnji da ono što činimo, recimo, cijenimo i zagrlimo treba biti dostojan povratak Gospodinu koji je toliko učinio za nas.

Sjećam se kako sam molio jutarnju molitvu predanja u osnovnoj školi. Ovaj me svakodnevni ritual podsjetio da je ono što sam radio u školi, kod kuće, na igralištu, s obitelji i školskim kolegama bilo važno Bogu – nadahnuvši me pritom da želim pružiti sve od sebe. Dolazeći u vrijeme kada su vjernici rijetko primali euharistiju, Isusov zahtjev da ispovijedamo grijehe i pričešćujemo se svakog prvog petka ukazuje na euharistiju i sakramente kao temeljni način susreta s ljubavlju Gospodinovom. U euharistiji nam se Isus potpuno daruje, doslovno ulazeći u naša tijela, duše i živote. Ulazimo u Onoga kojega jedemo i pijemo, duboko sjedinjeni s Kristom. U sakramentu pomirenja doživljavamo milosrđe i oprost koji smo za nas stekli na Kalvariji – primamo nježni Gospodinov zagrljaj i iscjeliteljsku snagu uskrsnog otajstva. Kroz ove sakramente Isus nas uvlači u svoje srce i omogućuje nam da u ovom životu iskusimo nebesku ljubav i radost. Sva bogatstva unutarnjeg Božjeg života očituju se u Kristovom Srcu i nude nam se u misi i u ispovijedi.

U čast i prikazivanje slika Presvetog Srca, pozivamo druge da iskuse Isusovu ljubav prema sebi. Moć vizuala je jasna – još uvijek se mogu sjetiti svakog umjetničkog detalja te slike u spavaćoj sobi mojih roditelja! Takvu svetu i milosrdnu sliku ne možemo promišljati ravnodušno ili nezahvalno. Jedan pogled na Isusovo srce trebao bi nas rastopiti, obratiti i nadahnuti da Mu zauzvrat damo svoja srca.

Pobožnost Svetom Srcu nije magija ili neka automatska karta za nebo; to je sveti način da se susretnemo s puninom Evanđelja, radosne vijesti o Božjoj spasiteljskoj ljubavi izlivenom za nas u Isusu Kristu. Kako neprestano napredujemo u našem znanju i zajedništvu s Gospodinom, sve ćemo se dublje zaljubljivati ​​u Isusa i proživjeti taj preobražavajući i iskupiteljski odnos u svim pojedinostima našega života. Ova predanost ujedinjuje naše umove, srca i volje u jednom velikom činu prinošenja – potpuni dar sebstva Onome koji se prvi pružio u potpunosti nama i za nas.