Ovi se aspekti mogu sažeti kao duhovna, fizička, emocionalna, intelektualna i društvena dimenzija ljudske osobe. Nastojeći ih razumjeti – i načine na koje nas Isus poziva da ih živimo – možemo postati sposobniji odgovoriti na poziv da budemo Njegovi svjedoci u ovom svijetu (usp. Djela 1,8). U nastavku ćemo istražiti kako možemo napredovati u svakoj od ovih dimenzija i dati slavu Onome koji nas je stvorio i naziva nas svojima, piše Catholic Exchange.

Cvjetanje u duhovnoj dimenziji

Čovjek je po naravi jedinstvo tijela i duše, što uči stalan nauk Crkve već dvije tisuće godina. Međutim, budući da će duša nadživjeti tijelo nakon što podlegne ovom palom svijetu, mora se posvetiti velika pažnja zdravlju duše. Krist nas uči: „ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti; nego se bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti i baciti u pakao” (Mt 10,28).

Važno je ne pasti u napast da zanemarimo tijelo ili ga shvaćamo kao loše ili nečisto, jer je to bila zamka u koju su kršćani uvijek iznova upadali tijekom posljednja dva tisućljeća.

Kao što je našim tijelima potrebna hrana, tako je hrana potrebna i našim dušama. Iz tog razloga Sveto pismo uvijek iznova koristi analogiju s vodom da nas usmjerava, kao što to naš Gospodin čini u Ivanovu evanđelju: “Tko je žedan, neka dođe k meni i neka pije.” (Iv 7, 37)

Tko god vjeruje u mene, kao što Sveto pismo kaže, ‘Rijeke žive vode poteći će iz njegove nutrine.’” Kako bismo doista imali duhovno zdravlje, moramo piti iz ove Rijeke života koja je sam Bog. Zbog toga smo pozvani na molitvu, na sakramente i na dubok, trajan osobni odnos s Isusom. Udubljujući se u Evanđelja, nauk Crkve i spise velikih duhovnih učitelja naše vjere, možemo sve dublje upoznavati Boga. Svaki put kada molimo, čitamo Sveto pismo, primamo euharistiju ili pjevamo pjesmu slavljenja Bogu, duboko pijemo iz rijeka žive vode koje teku iz Isusova srca. Naše su duše nahranjene, naša nada ponovno oživljena, a naša srca ujedinjena sa samim Božjim srcem.

Procvat u fizičkoj dimenziji

Iako je istina da duša nadživljuje tijelo u ovome svijetu, znamo iz Božjeg otkrivenja da će Gospodin ponovno ujediniti naše duše i tijela kad sve bude dovršeno. Međutim, protivno je učenjima tog istog otkrivenja zanemariti tijelo ili ga tretirati kao nevažno, jer apostol Pavao vrlo izričito zapovijeda kršćanima da moramo “slaviti Boga u svojim tijelima”, jer smo “skupo otkupljeni” (usp. 1 Kor 6,19-20). Činjenica da je ta cijena bilo Kristovo vlastito tijelo, slomljeno za nas na križu, trebala bi u nama potaknuti brigu za dar naše tjelesne naravi koji nam je darovao Gospodin. Važno je ne pasti u napast da zanemarite tijelo ili ga vidite kao loše ili nečisto, budući da je to bila zamka u koju su kršćani uvijek iznova upadali tijekom posljednja dva tisućljeća.

Zapitamo li se ikada što možemo učiniti kako bi se bolje brinuli o hramu Duha Svetoga koji nam je Bog darovao?

Na primjer, u ranoj Crkvi, maniheizam je vidio tijelo kao suštinski zlo, dio nečistog fizičkog svijeta. Iako je ovo bilo opasno gledište – potpuno suprotno od kršćanskog gledišta o tijelu kao hramu Duha Svetoga – ono je nažalost zavelo kršćane u naše vrijeme. Jesmo li ikada vidjeli da su ljudi pretjerali s postom? Ili se nezdravo hranite jer je duša važnija od tijela? Ili kao odgovor na svjetovno štovanje tijela koje se pomiče toliko daleko na suprotni kraj spektra da zaboravljaju da ih Bog poziva da se brinu za hram Duha Svetoga što oni i jesu? Naš odgovor kao kršćana i na manihejsku herezu kao i na pretjerano veličanje i seksualizaciju tijela mora se istinski temeljiti na pozivu svetog Pavla da slavimo Boga u njemu.

Što onda sve ovo znači? Znači li to da nema mjesta postu? Ne, ali ono što znači jest da sve što se čini u našim tijelima mora biti učinjeno kako bismo proslavili Boga. To je razlog zašto je kršćanin pozvan staviti važnost na zdravu prehranu, tjelovježbu, dovoljno sna i upravljanje stresom. Možda si možemo postaviti sljedeća pitanja: Ako će bdjenje cijele noći u klanjanju učiniti oca petero djece iscrpljenim i razdražljivim na svoju ženu i djecu, ne poziva li ga Krist da radije spava?

Sve što činimo u našim tijelima treba činiti s ciljem da ga proslavimo i živimo svoj životni poziv s herojskom krepošću – drugim riječima, da postanemo sveci.

Ako će zanemarivanje dobre prehrane pogoršati zdravlje redovničke sestre i utjecati na njezin misijski rad, ne bi li je Krist onda pozvao da se zdravije hrani? Ako policajac ne može uhvatiti kriminalca pješice, ne bi li onda trebao naporno raditi na poboljšanju svoje kondicije? Što mogu učiniti kako bih se bolje brinuo o hramu Duha Svetoga koji mi je Bog stvorio? Kako mi to može pomoći da bolje živim poslanje koje mi je On povjerio?

Procvat u emocionalnoj dimenziji

Najkraći redak u cijelom Svetom pismu je, prema nekim navodima, onaj iz Ivanovog evanđelja 11,35: “I zaplaka Isus.” Okružen ne samo svojim bliskim učenicima, već i drugim promatračima i sljedbenicima, Kralj svemira je zaplakao nakon što je došao do groba svog bliskog prijatelja Lazara. Dopustimo da to “sjedne” na mjesto na trenutak – Bog koji je sve stvorio, koji je moćan preko svake mjere, koji postoji cijelu vječnost – iskusio je unutarnje razaranje gubitka jednog od svojih bliskih prijatelja. Čak ni Isus nije pošteđen ljudskih emocija, ni na grobu svoga prijatelja ni u Getsemanskom vrtu. Na Lazarovom je grobu iskusio tugu i žalost, a u Getsemaniju ga je pogodilo nešto što bi moderni psihijatar vjerojatno nazvao napadom panike. Sve ovo znači da kroz Krista koji je iskusio puni raspon ljudskih emocija, On želi otkupiti emocionalnu dimenziju naše ljudske prirode.

Kao kršćani, možemo se ugledati na Njega da vidimo kako se nosio s emocionalnim poteškoćama – molitvom i okružujući se onima koji su mu bili najbliži. Mogu li to biti dva oružja u našem arsenalu ako se borimo sa sumnjom u sebe, tjeskobom ili depresijom? Ako je tako, bit ćemo ojačani Božjom milošću i prisutnošću onih koji nas vole da poduzmemo korake potrebne za prevladavanje ovih križeva. Možemo biti hrabri i strpljivi i otvoreno razgovarati s našim liječnicima ili savjetnicima o rješavanju ovih problema. I kao Božanski Liječnik, Isus će ići s nama na ovom putu.

Procvat u intelektualnoj dimenziji

Otac Robert Spitzer u svom djelu Pet transcendentalnih želja ističe da je želja za savršenim znanjem i istinom zapisana u srcu svakog čovjeka. Budući da smo stvoreni na sliku Boga koji je sam Razum, imamo urođenu želju da sve više i više spoznajemo i otkrivamo misterije svemira i Boga. Zbog toga ovu dimenziju ljudske osobe možemo nazvati intelektualnom, a ne jednostavno mentalnom dimenzijom. Sve životinje razmišljaju, ali ljudi imaju jedinstvenu sposobnost razmišljanja na intelektualnoj razini, u kojoj koristimo logiku da proniknemo u razloge koji stoje iza stvari.

Dmitry Ratushny/Unsplash

Nikada prije toliko znanja nije bilo dostupno tolikom broju ljudi, budući da sada na YouTubeu možemo besplatno pristupiti sadržaju vrijednom cijele prvostupničke diplome. To naravno zahtijeva razumnu i pronicljivu upotrebu ovog dostupnog znanja, ali također znači da možemo rasti u svojoj intelektualnoj dimenziji na načine koji nisu bili dostupni prethodnim generacijama. Kada nastojimo otkriti znanje i istinu kako bismo slavili Boga i služili našim bližnjima, rastemo i kao ljudska bića i kao kršćani. Kada “svaku misao zarobimo da bude poslušna Kristu” (2 Kor 10,5) u našim intelektualnim naporima, svakoj ljudskoj osobi se nudi prilika da se susreće – licem u lice – s Istinom koja daje smisao i dubinu svakoj intelektualnoj potrazi za naše. Udubljujući se u milijune riječi na milijunima stranica svjetskog bogatstva znanja, svaka osoba može bolje upoznati Riječ, koja je sam Krist, Razum koji podupire samu strukturu svemira. Ne moramo svi steći doktorat, ali svi možemo pronaći intelektualni interes koji će nam pomoći da rastemo kao osobe i da bolje razumijemo Božju kreaciju.

Procvat u dimenziji zajednice

U prvom poglavlju Knjige Postanka čitamo da je Bog koji je vječno zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,26-27). To znači da smo po svojoj naravi pozvani na zajedništvo. Sada, nazvati ovo “zajedničkom” dimenzijom, a ne “društvenom” dimenzijom, ključna je značajka kršćanske antropologije. Reći da smo jednostavno društvo moglo bi u potpunosti ukloniti Boga iz jednadžbe, kao što se uvijek iznova moglo vidjeti u komunističkim zemljama. U Sovjetskom Savezu smo vidjeli vrlo strukturirano društvo, s prijevozom, trgovinama, sportom, školama, glazbom i valutom. Međutim, sama činjenica da je ovo marksističko društvo po svojoj prirodi odbacilo Boga znači da je ljudima uskratilo priliku da potpunije razumiju svoju prirodu i poslanje.

Zajedništvo je mnogo dublji i trajniji koncept od društva, jer čak i životinje stvaraju “zajednice”. Ono što nas čini drugačijima (i pozvanima na mnogo više) je naša narav stvorena na sliku Trojedinog Boga, koji želi spasiti sve i želi da svaka ljudska osoba uživa vječnost u Njegovom zagrljaju (usp. 1 Tim 2, 4). Kako to znanje može utjecati na način na koji vidimo svoje prijatelje, članove obitelji, kolege iz razreda, suradnike, pa čak i strance? Kako možemo početi voljeti svoju obitelj imajući to znanje na umu? Kako možemo nastojati stvoriti prijateljstva koja su usredotočena na poziv da jedni druge vodimo u Nebo? Kako možemo vidjeti svoje župe kao male mikrokozmose vječne sudbine na koju nas Bog poziva?