Danas slavimo sv. Ivana don Bosca, sveca posebno omiljenog među mladima. Rodio se u siromašnoj seoskoj obitelji od oca Franje, bez kojega je ostao sa dvije godine, i majke Margarete. Vrlo brzo je znao što želi u životu, želio je postati svećenik. Sa ”zvanjem” je počeo već kao dječarac, priređujući jednostavne priredbe za vršnjake, koje su redovito počinjale molitvom, a koje je prekidao ako bi se iz publike začula psovka.

Majka mu je znala prigovarati zašto se druži s kojekakvim ”divljacima”, ali on joj je odgovarao da baš to želi, jer bi i ti dječaci mogli postati bolji. S prijateljima išao često u prirodu, a volio je jahati na konju i hodati po napetom užetu i pri tom recitirati svoje stihove. Kao dječak bavio se poljoprivredom i čuvao krave. Put do svećeništva bio je mukotrpan, jer majka nije imala novaca za školovanje. Stoga se primio posla pa je istodobno učio i radio kao sluga po kućama. Nije mu bilo teško ni pješačiti 20 km do najbliže škole, a radeći naučio je i puno toga što mu je kasnijem radu s mladima bilo možda i dragocjenije od ”znanja iz knjiga”.

Razumio se u postolarstvo, stolariju, zlatarstvo; znao je krojiti, šivati, svirao je violinu, čembalo, orgulje. K tome znao je zidati, pripravljati pića, uvezivati knjige… U 26. godini života postao je svećenik. Njegov duhovni vođa, svećenik Josip Cafasso tad mu je dao savjet: ”Pođi gradom i dobro promatraj život!”

Don Bosco ga je poslušao, upoznavši bijedu predgrađa i radničkih četvrti. Vedrinom i dobrotom počeo je privlačiti mlade. Ubrzo su ga počeli salijetati, a on ih je prihvaćao. Osobito je radosno prihvaćao one odbačene, uličare i nezaposlene. Kao prijatelj se s njima igrao, a kao otac s ljubavlju ih je odgajao, poučavao, pomagao im da dođu do obrazovanja, stana ili zaposlenja, ali ponajprije do Krista. Kad ih je, u ljeto 1842., bilo osamdesetak oko njega, don Bosco krenuo je u osnivanje oratorija (doma), kako bi mogao udomiti te mlade beskućnike. Njegova prva dobrotvorka nije bila neka bogatašica, već njegova siromašna majka, došavši u Torino da kuha i pere za štićenike svoga sina. Među mladima koji su ga slijedili bilo je i onih koji su poželjeli, poput svoga učitelja, postati svećenici.

Godine 1854. osniva salezijance, a šest godina kasnije Mihael Rua, kao prvi od don Boscovih učenika, postaje svećenik. Do don Boscove smrti 1888. još je mnoštvo svećenika niknulo iz redova “njegovih dječaka”! Kažu da je don Bosco cijelog svog života bio zadužen do ušiju: svaki drugi čovjek, prestrašio bi se kad bi ga počeli zasipati toliki neplaćeni računi: od pekara, mesara, obućara pa do trgovaca robe široke potrošnje. Međutim, don Bosco je ostao miran, štoviše, planirao je nove izdatke, primao nove dječake bez ikakvih plaćanja, ulazio u nove gradnje i slično.

Jedna od njegovih najdražih izjava mi je: “Sve vas čekam u Raju!”

Prijatelji su se zabrinjavali za nj: “Don Bosco kako ćete platiti tolike dugove?“

“Imam velikog sakupljača milostinje”, odgovorio bi im. “koji se brine za hranu da nahranim ptiće u krleci. Moja sakupljačica milostinje zove se Marija Pomoćnica.”