Papa Franjo je u nedjelju, 1. prosinca prije molitve Angelusa govorio o važnosti nade i budnosti u vrijeme došašća, pozivajući vjernike da podignu pogled prema Bogu i oslobode srce od strahova i briga. U nastavku donosimo Papino obraćanje.
Evanđelje današnje liturgije dana (Lk 21, 25-28.34-36), Prve nedjelje došašća, govori nam o kozmičkim previranjima te o tjeskobi i strahu među ljudima. U tom kontekstu Isus upućuje svojim učenicima riječ nade: „uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (r. 28). Učiteljeva je briga da njihova srca ne otežaju (usp. r. 34) te da budno očekuju dolazak Sina Čovječjega.
Isusov poziv glasi: dignite glavu gore i neka vam srce bude lagano i budno.
Mnogi su, doista, Isusovi suvremenici, suočeni s katastrofalnim događajima svud oko sebe – progonima, sukobima, prirodnim katastrofama –, bili obuzeti tjeskobom i mislili da dolazi kraj svijeta. Srca im je opterećivao strah. Isus ih, međutim, želi osloboditi sadašnjih tjeskoba i lažnih uvjerenja, pokazujući im kako ostati budni u srcu, kako tumačiti događaje polazeći od Božjeg plana, koji donosi spasenje i u najdramatičnijim povijesnim zbivanjima. Zato im predlaže da dignu svoj pogled prema Nebu kako bi razumjeli zemaljske stvari: „uspravite se i podignite glave“ (r. 28). Lijepo je to: „uspravite se i podignite glave“.
Kako postići to da imam „lagano“, budno i slobodno srce?
Braćo i sestre, za nas također je važna Isusova preporuka: „Pazite na se da vam srca ne otežaju“ (r. 34). Svi se mi, u mnogim životnim trenucima, pitamo: kako postići to da imam „lagano“, budno i slobodno srce? Srce koje ne da tuzi da ga tišti? Tuga je ružna, baš ružna! Može se, naime, dogoditi da nas tjeskobe, strahovi i brige zbog našeg osobnog života ili zbog onog što se također danas događa u svijetu pritisnu poput kamenih gromada i bace nas u obeshrabrenje.
Isus nas poziva da podignemo glavu, da se pouzdamo u njegovu ljubav koja nas želi spasiti.
Ako brige pritišću srce i dovode nas do toga da se zatvaramo u same sebe, Isus nas, naprotiv, poziva da podignemo glavu, da se pouzdamo u njegovu ljubav koja nas želi spasiti i koja nam je blizu u svakoj situaciji našega života, poziva nas da damo mjesta njemu kako bismo ponovno pronašli nadu.
Zapitajmo se, dakle: je li moje srce otežalo od straha, briga, tjeskoba zbog budućnosti? Znam li na svakodnevne događaje i događaje iz povijesti gledati Božjim očima, kroz molitvu, sa širim pogledom? Ili dopuštam da me obuzme obeshrabrenost? Neka nam ovo vrijeme došašća bude dragocjena prilika da podignemo svoj pogled prema njemu, koji nam srce čini lakšim i podupire nas na putu.